Kralj žutog tiska i kreator svjetskoga javnog mnijenja

Fox Televizija, jedan od televizijskih kanala u vlasništvu Ruperta Murdocha i njegovog News Corporationa dobio je prošlog mjeseca, kao jedina strana kompanija, licenciju za emitiranje svog programa u Srbiji. To je ujedno i prvi Murdochov iskorak na područje bivše Jugoslavije, gdje se svojedobno, ali po Zagrebu, ‘šuljao’ njegov bivši suparnik, danas već pokojni Robert Maxwell. Maxwell je tada otišao neobavljena posla – pregovarao je o kupnji medijske kuće Vjesnik – a kako je njegova korporacija ubrzo nakon toga završila na bubnju, očito je da Vjesnik, s Maxwellom ili bez njega, nije mogao izbjeći današnju otužnu sudbinu.

Murdoch je, međutim, posve drukčiji tip medijskog magnata od ljevičarskog zanesenjaka (i lopova) Maxwella koji je, navodno, golem dio svoga kapitala rasipao na financiranje komunističkih režima na Kubi i u Rusiji. Murdoch je, pak, zaštitni znak medijske desnice. To ga, dušuše, nimalo ne smeta da blisko surađuje s britanskim laburističkim premijerom Tonyjem Blairom ili da prikuplja novac za novu kongresnu kampanju newyorske demokratske senatorice Hillary Clinton. Pragmatični Australac, opijen moći koju mu osiguravaju mediji u njegovu vlasništvu, odavno je shvatio da je važno saveznike pridobiti na vrijeme.

Apsolutni vladar u prostoru medijskog žutila, čiji su kritičari vrlo brzo zamijetili da je klasičnu novinarsku formulu 5W (Who, What, Where, When, Why – tko, što, gdje, kada, zašto) zamijenio vlastitim ‘murdochovskim’ 4S – strah, seks, skandal i senzacija, započeo je karijeru u rodnoj Australiji, kad je od oca početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća naslijedio Adelaide News i Sunday Mail. Ubzro zatim sam kupuje Sydney Daily Mirror, tabloid koji je u to vrijeme bio na rubu izdisaja. Puneći Mirrorove stranice kriminalom i ljigavim senzacijama, shvatio je gdje se u medijskom prostoru obrće novac. Pobjedio je u sydneyjskome ratu medijskih naklada, a Daily Mirror postao je model za gotovo sve njegove kasnije medijske pothvate. Iznimka je, možda jedina, nešto kasnije pokrenut nacionalni dnevnik The Australian, koji se simultano tiska u svim velikim australskim gradovima i koji je, unatoč povremenom bijegu u sferu skandaloznog, uspio zadržati ugled najkvalitetnijih australskih novina.

Australija je, međutim, previše izolirana od svijeta da bi Murdochova prevlast, koliko bila apsolutna u njenom medijskom prostoru, zadovoljila njegove ambicije. Već 1969. godine kreće u šoping u Veliku Britaniju gdje i kupuje British News of the World, nedjeljne novine najpoznatije po dugim pričama o troglavoj teladi i spuštanju izvanzemaljaca. Tjednik postaje najnakladniji na svijetu, a Murdoch kupuje londonski Sun, tada još tiskan u velikom broadsheet formatu, i pretvara ga u tabloid čija treća, udarna stranica, na kojoj se svaki dan pojavljuje nova djevojka u toplom, šokira u to vrijeme još konzervativna britanska predgrada, ali i podiže Sunovu nakladu s padajućih 700 tisuća na više od 4 milijuna prodanih primjeraka na dan.

Kad je 1981. godine kupovao londonski Times, koji je unatoč reputaciji ‘najboljih dnevnih novina na svijetu’ imao velikih problema s opstankom, Britanija je bila konsternirana. Times je ipak bio institucija, a Murdoch vulgarni skorojević, k tomu još i ‘dotepec iz Australije’. Nije, međutim, Times spasila britanska konsternacija. Spasio ga je Murdoch. Nije ga, čega su se mnogi bojali, pretvorio u tabloid (sve donedavno), bio je čak i relativno suzdržan u iznošenju skandala. Savršeno upakirane, slijedeći izgledom i dizajnom model ‘najboljih i najzbiljnih novina na svijetu’, u Timesu su se nizale konzervativne priče namijenjene malo bolje, ali ne previše, obrazovanim domaćima iz predgrađa. Puk je čitao novine za elitu. Murdoch je zadovoljno trljao ruke dok mu je predgrađa punilo džepove.

Ovaj put na konkurentne nije krenuo ni bojom, ni formatom, ni senzacijama. Prepolovio je cijenu tiskovine na besramnih 50 penija. To nitko ne može preživjeti, vršila je konkurencija. Ja mogu, poručio je Murdoch. Preživjeli su svi, osim kvalitete britanskoga novinskog sadržaja. Svi na 50 penija, osim elitnog Financial Timesa (prodaje se za funtu i pol, ali je lani prvi put nakon niza godina New York Timesu preoteo naslov najboljih svjetskih novina). Čak i utvrđene kvalitete poput Independenta i Guardiana bile su prisiljene na ustupke i u formatu i u sadržaju.

Naoko manje sreće bio je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje kruti zakoni ograničavaju koncentraciju vlasništva, kao i objedinjeno vlasništvo nad tiskanim i elektronskim medijima. Murdoch kupuje tabloid New York Post 1976., a njegov ulazak u SAD pozorno su pratili svi američki mediji. Dobio je naslovnice Timea i Newsweeka, New York Times prikazao ga je kao King Konga među njujorškim neboderima… New York Post, međutim, naglo je prekinuo fazu propadanja i naklada mu se vinula do neba. Nije se, doduše, nikad ponovila priča s londonskim Sunom, ali ovog su puta medijski kritičari, osim rasta naklade, primijetili i Postov ‘pozitivni pomak u kvaliteti – vizualnoj i sadržajnoj’. Murdoch je prodao Post 1988., nakon što je na njemu, unatoč rastu naklade, izgubio 150 milijuna USD-a. Postu je iznova zaprijedio bankrot i opet ga je spasio Murdoch, ponovnom kupnjom za 25 milijuna USD-a.

Murdoch je, naravno, shvaćao da mu uspjeh, barem onakav kako ga je on zamišljao, ne znači ništa ne uspije li i u Americi. Kad nije uspio ni započeti pregovore o kupnji New York Timesa (a to je žarko želio), upustio se u niz za njega prilično netipičnih.

Murdoch je jedan od medijskih mogula koji se aktivno bave i sadržajem svojih proizvoda, obilno se koristeći političkim utjecajem koji mu osigurava njegov globalni, gotovo monopolni položaj u medijima za najšire slojeve. Iako ga u osnovi smatraju političkim konzervativcem, sklon je iznenađenjima. Otvoreno je u više navrata pružio podršku britanskom ministru financija Gordonu Brownu, kojega smatra ‘jedinim mogućim Blairovim nasljednikom’, a nedavno se u američkim političkim igrama priklonio njujorškoj senatorki Hillary Clinton. Mnogi vjeruju da je to učinio zato jer je u skoroj budućnosti Hillary vidi na mjestu predsjednice SAD-a.

U prijašnja je vremena bio gorljivi pobornik politike Margaret Thatcher, a njegov londonski tabloid Sun svojom je šestmilijunskom nakladom združio potpomagao Johna Majora u njegovoj izbornoj kampanji. Blair od Murdocha nije dobio neku medijsku podršku, ali nije ga ni pretjerano napadao. Zauzvrat, Blair se više puta izjasnio da ‘izuzetno cijeni Murdochov medijski talent’. Murdoch je, naravno, najoštriji od svih kritičara BBC-a, kojemu zamjera ‘političku neuravnoteženost u korist liberala’, što god to značilo. Svi Murdochovi mediji vrlo su aktivno sudjelovali u širenju euroskeptizma i nezadovoljstva zbog postojanja Europske unije. Murdoch je član boarda najkonzervativnijeg i politički ‘najdesnijega’ američkog think-tanka ‘Cato institutea’.

Kad je kupio 20th Century Fox, a otrpio bio vlasnik TV kanala Sky, Murdoch je točno znao kako filmskoj korporaciji pridodati televizijski sadržaj globalizacije satelitske i kabelske televizije. Još tijekom devedesetih, Murdoch je shvatio vrijednost i snagu multimedijskoga napada na publiku. Počeo je trošiti milijarde na elektronske medije, ali je istodobno ulagao i u papirnato izdavaštvo (HarperCollins). Kupio je 20th Century Fox, a kako je otrpio bio vlasnik televizijskog kanala Sky, znao je točno što treba učiniti kada je filmskoj korporaciji dodavao televizijski sadržaj. Fox TV danas je jedna od najgledanijih mreža u Americi, a Fox News su, od napada na Ameriku 11. rujna 2001., svojim ultrakonzervativnim i otvoreno huškačkim pristupom u velikoj mjeri pomogle Bushu u prvom danima pokretanja rata u Iraku, kao i u kasnijem njegovu opravdanju. Unatoč evidentnoj pristranosti, u SAD-u je Fox News Channel mjesecima tušao CNN po gledanosti. Te kritične 2001. godine Fox je, zajedno s katarskom Al Jazeera, ‘napao’ i hrvatske gledatelje kabelskih programa. Za razliku od CNN-a, prikazivao je sve najbrutalnije prizore sa svim potankostima. Jednako kao i Al Jazeera, bio je prisutan u njihovu komentiranju.

Ono što ga je učinilo toliko slavnim da je poslužio i kao model ludog, medijima opsjednutog negativca za jedan od filmova u seriji o Jamesu Bondu – rast njegova medijskog imperija – danas u svjetskim medijima polako ustupa mjesto obiteljskoj sapunici Murdochovih, koji se, kako odmiću godine, sveže bore za najbolje pozicije u njegovu News Corporationu. Na polovini osmog desetljeća života Murdoch danas raspolaže bogatstvom koje je mnogo više od poželjnog nasljeđstva. Tko nasljeđi njegovu korporaciju, naslijedit će i medijsku moć njena osnivača, a s njom i neisprne mogućnosti njene zlouporabe. A potencijalni nasljednici postoje i u Europi i u Aziji, Australiji i SAD-u. Doduše u tim pričama o nasljeđstvu najčešće se kao glavni protagonist spominje Murdochov najstariji sin iz prvog braka, Lachlan, ali većina današnjih medijskih i korporacijskih analitičara smatra da korporacija raspolaže s tolikom koncentracijom novca, moći i utjecaja na politička opredjeljenja masa na svim kontinentima da News Corp naprosto neće moći preživjeti bez karizatske i kohezijske snage svog osnivača.

A članovi obitelji, uključujući i Lachlana, doista se ponašaju kao ogledni uzorak za jeftinu televizijsku sapunicu o superbogatima. Anna Murdoch, Rupertova druga žena, s kojom je proveo 31 godinu braka (prva, Patricia Booker, s kojom ima kćer Prudence, nestala je iz njegova života prerano da bi se bilo kad kasnije pojavila u medijima) – i koja mu je rodila četvero djece, nikad mu nije oprostila što ju je kao sedamdesetogodišnjak ostavio i uletio u brak s Wendi Deng, 33-godišnjom potpredsjednicom njegova hongkonskoga televizijskog imperija Star TV-a. Anna, međutim, barem sudeći prema njenim prilično čestim medijskim istupima, ne pati zbog toga što se pod stare dane našla ostavljena. Nije u pitanju ni novac, jer i nakon razvoda ostalo joj je više nego što bi ikad stigla potrošiti, čak i da je mnogo mlada nego što jest – prično oko 1,7 milijardi USD-a u raznim oblicima imovine. U pitanju je moć koju je imala kao članica Uprave News Corporationa, a članstvo u Upravi jedino je na što ni sudski nije uspjela natjerati bivšeg muža da joj ostavi nakon razvoda. Zato je, međutim, bila vrlo jasna u intervjuima za australijske i britanske medije: ‘Nitko od Rupertove nove djece, a ni slučajno bilo tko iz hongkonske dinastije Deng, ne može dobiti ni najmanji djelčić nasljedstva u korporaciji!’

Pravo iznenađenje bio je zato sasvim nenađeni prošlogodišnji odlazak Lachlana Murdocha s mjesta zamjenika šefa News Corporationa i izdavača New York Posta. Lachlan je doduše pristao ostati u Nadzornom odboru korporacije, ali jedini doista aktivni član ‘Anine dinastije’ unutar News Corpa danas je mladi sin James, koji je od 2003. na čelu British Sky Broadcastinga. Do raskola u obitelji došlo je, navodno, zbog napetosti u vezi s raspodjelom 28,5 postočnoga obiteljskog udjela u News Corporationu, koji prema prošlogodišnjim procjenama vrijedi gotovo 6,1 milijardu USD-a. U diobu su, naravno, uključena i ‘nova’ djeca iz braka s Wendi Deng – petogodišnja Grace i trogodišnja Chloe, ali bez prava glasa unutar korporacije. Čak ni Murdoch nije pošlo za rukom da svojoj ‘hongkonskoj’ obitelji osigura utjecaj na upravljanje korporacijom. Sudiovi su, pod pritiskom ostavljene Anne i njihovo troje djece, presudili protiv takvog seljenja moći, ali i protiv mogućnosti da bilo tko, nakon Murdochove smrti, naslijedi njegova glasačka prava u korporaciji.