Home / Biznis i politika / Državu se ne može tužiti bez prethodnog mirenja

Državu se ne može tužiti bez prethodnog mirenja

Živim u inozemstvu, ali zbog nekih imovinskih problema namjeravam tužiti državu kako bih zaštitio svoja prava. Čuo sam, međutim, da Republiku Hrvatsku nije pravno dopušteno tužiti ako prethodno nije poslan izvansudski prijedlog za mirno rješenje?

Nažalost, odgovor na vaše pitanje je potvrđan. Zakon o parničnom postupku u članku 186 a propisuje da se svatko tko namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske mora prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu za zahtjevom za mirno rješenje spora. Ako o tome zahtjevu ne bude odlučeno u roku tri mjeseca, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Ako se tužba podnesena prije navedenog roka ili zahtjev za mirno rješenje uopće nije podnesen, sud će tužbu odbaciti jer je riječ o procesnom preduvjetu za podnošenje tužbe. Sam sadržaj ovakvog rješenja nije prijeporan, ali je u stručnim krugovima jako prijeporno u kojoj je mjeri to rješenje dobro i koliko je uopće u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. U odnosu na Ustav riječ je o tome da bi svi pred zakonitost postupka. Ako se svakoga drugoga može tužiti bez ovih prethodnih radnji a samo Republiku Hrvatsku ne, tada se sigurno može govoriti o neravnopravnom položaju koji budi sumnju u ustavnost ovoga rješenja.

U odnosu na dvojbu je li ovo rješenje dobro ili nije često su primjerđe da navedeni rok zapravo predstavlja gubitak vremena i dodatno prolongiranje i bez toga predugih postupaka ostvarivanja prava. Tim više što se u najvećem broju slučajeva nadležno državno odvjetništvo uopće ne oglasiti, a od neposrednog utuženja stvarno ne može biti nikakve štete. Državno odvjetništvo može priznati tužbeni zahtjev ili se na njega ogušiti, ali i potaknuti nagodbu pred sudom ili izvan suda i u tim se slučajevima ništa nije izgubilo, a dobilo se barem tri mjeseca.

Upravo je u tijeku donošenje izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku pa se valja nadati da će navedena odredba biti uklonjena iz zakonskog teksta ili popravljena tako da se, primjerice dopusti utuženje i bez dokaza o zahtjevu za mirno rješenje spora, ali s nekim dodatnim elementima. Nažalost, dostupni tekst nacrta novele u ovom je dijelu otišao u posve drugom smjeru, rukovodeći se izgleda načelom da netko drugi (u ovom slučaju država) zna i hoće bolje skrbi ti o interesu tužitelja nego sam tužitelj, što je i staromodno i netočno.

U bivšoj državi sam u postupku svjesno neistinito svjedočio pokušavajući spasiti što više svog dobra od udara tadašnjeg Zakona o nacionalizaciji. Konkretno, tvrdio sam da je i moja supruga sudjelovala u stjecanju imovine, iako to nije bilo točno i svi su to znali. Mogu li zbog ovoga imati neke štetne učinke u postupku koji sada vodim nakon podnesenog zahtjeva za povrat (tzv. denacionalizaciju)?

Načelno, odgovor na vaše pitanje trebao bi biti negativan. Naime, nacionalizacija (i ne samo nacionalizacija nego i drugi slučajevi oduzimanja, primjerice konfiskacija i eksproprijacije) predstavljali su oblik šikiranja bivše države svih koji su, prema tadašnjim kriterijima, imali previše. O tome kakvi su bili tadašnji kriteriji jasno govor zakoni o povratu imovine koje su donijele sve države tzv. tranzicije, pa tako i Republike Hrvatske, pokušavajući ispraviti nepravde. Pritom je točno da su formalno slične mjere bile poznate i u brojnim razvijenim državama, primjerice u Velikoj Britaniji i SAD-u, ali na bitno različit način. U slučajevima kad bi država i donijela odluku o nacionalizaciji, oduzimanje je konkretno tržišno nadoknadila. To znači da nacionalizacija u bivšoj Jugoslaviji i nacionalizacija u Velikoj Britaniji imaju samo formalne, ali nipo što ne i sadržajne sličnosti.

Nakon osamostaljenja, Hrvatska je poslije mnogih pokušaja donijela Zakon o naknadi za imovinu oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine s jasnom političkom porukom zakonodavca da vrati sve što se može vratiti, ali uz uvjet da se nepravda ne ispravlja novom nepravdom. U tom su zakonu mnoga sporna rješenja, ali ni u kojem slučaju ne sadrži odredbu koja bi teretila one koji su bivšem režimu nešto lagali spašavajući što se spasiti dalo. Takvu ideju nije moguće izvesti ni iz onoga što se naziva ratio legis (duh zakona). To znači da u današnjem postupku sudac mora sagledati sve dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti i na tom temelju donijeti zakonitu odluku. U tom bismo smislu mogli biti potpuno mirni. Međutim, i tu nažalost ipak ima jedno veliko ‘ali’, a odnosi se na procjenu samog suca. Tako smo nedavno imali prigodu vidjeti jednu takvu pravomoćnu odluku (nakon postupka u kojemu su svi izvedeni dokazi, baš svi, bili u prilog tužbenom zahtjevu koji je odbijen) koja očito ne spada ni u ovo stoljeće ni u moderno i neopterećeno pravosuđe. Preostaje nam tek nadati se da je to bio tek jedan izdvojeni slučaj koji se neće ponoviti.