Dugi smo niz godina isčekivali prijedlog i javno usuglašavanje strategije gospodarskoga i socijalnog razvitka Republike Hrvatske. Mnoge su vlade govorile da ga imaju, da je usitnjen po resornim ministarstvima ili da ga, na poziv same vlade, izrađuje šira ili uža skupina entuzijasta. Činjenica je da u različitim arhivima postoje tisuće stranica promišljanja, ideja, vizija… Naposljetku smo ipak dočekali i nekakav Vladin službeni prijedlog.
Doduše, očekivali smo strategiju, a dobili njen okvir, ali valjda su i predlagači promišljali kako će mo okvir popunjavati zajednički.
Krenemo li od pozitivnog, dobro je što ga napokon imamo, pa neka se kritizira, mijenja, nadopunjuje, ali barem se ima od nečega početi. Velika je prednost dokumenta pitak i jednostavan stil kojim je pisao, pa je upućen širokom krugu zainteresiranih. No, sam strateški pristup pisanju Strateškog okvira trebao je biti drukčiji. Ipak je trebalo uvodno napraviti dublju i sveobuhvatniju analizu stanja u zemlji od kraja 80-ih, od prijeratnoga gospodarskoga, društvenoga i političkog stanja, pa tijekom rata, pretvorbe i privatizacije, steći uvid u stanje u zemljama okruženja te gospodarska kretanja i projekcije u svijetu. Na osnovi takva uvida trebalo je prepoznati i smjestiti Hrvatsku u okvire koji iz tih analiza proizlaze i dati viziju usmjerenja zemlje. To je dijelom dodirnuto u logičnom poimanju prema kojemu je Hrvatska mala zemlja koja ne može diktirati svjetska gospodarska kretanja, nego ih mora razumijevati i u mnogome im se prilagodavati. Zbog toga taj dokument i ne može biti krut i nepromjenjiv za dugogodišnje razdoblje.
Teško se složiti s mišljenjem da je sve u strateškom okviru podjednako važno, pa zbog toga nema prioriteta, nema reda prvenstva. Činjenica je da čak i pri planiranju preuređenja stana svatko krene od utvrđivanja stanja, vizija i želja preko planiranja potrebnih sredstava pa sve do određivanja mogućega na osnovi raspoloživoga, a u konačnici se s izvođačem valja dogovoriti o redoslijedu radova.
Nije jasno zašto industrijski razvoj nije transparentnije i detaljnije razrađen. Pritom posebnu pozornost valja obratiti izvoznog strategiji. Nadalje, zar Hrvatska osim usluga, dakle, izravnom poboja- nih putovanja i turizma, prijevoza, graditeljstva i financijskih usluga, nema ništa drugo ponuditi svjetskome gospodarstvu?
Kad se otvorenost hrvatskoga gospodarstva prema van spominje kao prednost, ipak valja istaknuti prema kome je ili prema čemu to gospodarstvo otvorenije. Iako se pri spomenu revitalizacije industrijske proizvodnje ispravno zaključuje da ona ne može biti konkurentna masovnoj i jeftinoj s Istoka, malo se preštuje, gotovo usputno spominje nje- no uklapanje u mreže multinacionalnih korporacija koje bi se temeljilo na visokotehnološkim procesima. Tome se pridodaje i proizvodnja prepoznatljivih hrvatskih ‘brandova’, što god to bilo. Izvrsnost kao prepoznatljivi hrvatski ‘brand’ lijepo zvuči i krasna je želja, ali u dokumentu pomalo nalikuje na lijep esejički prikaz.
Kad je riječ o planiranju u gospodarstvu, planska privreda jest prošlost, ali to ipak ne može značiti da se država u potpunosti oslobađa obveze izrade planova i služi samo kao korektiv. Planiranje nekih općih usmjerenja, poticaja i potpora, pa čak i određena zaštita ranjivijih dijelova domaćega gospodarstva, ne mogu se naprosto izuzeti iz državnih obveza.
Sustav obrazovanja nije baš naročito povezan s potrebama gospodarstva i građane u velikom broju obrazuje za burzu rada. Ta mlada populacija nezaposlenih danas se lakše može brzo dokvalificirati i dopunski obrazovati za potrebe gospodarstva danas. A za sutra to treba učiniti cjelovitim preustrojem obrazovnog sustava i njegovim izravnim povezivanjem s gospodarstvom. Tome je, bez obzira što se poziva i na druge dokumente, i ovaj dokument trebao posvetiti više pozornosti. Stvaranjem uvjeta za migraciju potrebne radne snage, a bez rješavanja pitanja nezaposlenih i obrazovanja, Hrvatsku bi se, linijom manjeg otpora, mogla dovesti u situaciju da istodobno uvozi radnu snagu i ima sve veći broj nezaposlenih.
Pitanje plaća otvoreno je na razini poželjnosti postizanja dogovora o politici plaća na državnoj razini. Umjesto društvenog dogovora o plaćama, važnije bi bilo stvoriti snažne društvene mehanizme za kolektivno pregovaranje, posebno na razini djelatnosti u gospodarstvu.
Izgleda da se ciljevi reforme zdravstva i mirovin- skog sustava jasno iskazuju u ovom dokumentu nego u dijalogu socijalnih partnera s Vladom. Tako, kad je riječ o zdravstvu, piše: ‘Reformu zdravstvenog sustava treba povećati s ciljem povećanja ekonomske efikasnosti sustava kroz postupno povećanje privatnih izdataka za zdravstvo i udjela primarne zdravstvene zaštite u ukupnim izdacima za zdravstvo.’ U tom dijelu dokumenta ima mnogo proturječnosti.
