Nije slučajno da u našem jeziku nema razlike između značenja engleskih riječi ‘politics’ i ‘policy’, nego se obje prevode kao ‘politika’, a zapravo prvi izraz ima isto značenje kao naša riječ ‘politika’, a drugi bismo mogli prevesti kao ‘mjere’, programe i projekte koji se koriste za provedbu neke gospodarske ili socijalne politike’ ili kraće ‘provedbene politike’. Dok se politika bavi pretežno aktivnostima kojima se osvaja i zadržava vlast u izravnom smislu, ‘policy’ se bavi ostvarenjem strategija koje ishodište imaju u političkim ciljevima, odnosno predizbornim obećanjima. Pomak od ‘politike’ prema ‘politici’ predstavlja iskorak pasivne u aktivnu ili od birokratske u poduzetničku državu.
Dio državnih ovlasti u EU nestaje, ali istodobno raste odgovornost države u izgradnji konkurentske prednosti gospodarstva. Očekuje se da država danas u većoj mjeri služi nego što vlada, da stimulira gospodarske subjekte, umjesto da ih samo nadgleda i određuje pravila igre. Time postaje ključnim partnerom u razvoju i od nje se očekuje ostvarenje ciljeva, a ne samo održavanje postojećeg, sigurnosti i obrana. Za tu ulogu država nije dobro opremljena.
Jedna od ključnih kompetencija modernih država jest preobrazba političkih ciljeva u provedbene politike na pametan način uz što efikasnije korištene javne resurse. Da bi to mogla, država mora prihvatiti mogućnost vlastite greške uvođenjem sustava praćenja i vrednovanja ostvarenih rezultata.
U nastavku će biti riječi o preliminarnim istraživanjima provedenim u Hrvatskoj i 11 drugih zemalja u sklopu projekta Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) pod nazivom Integrirane politike razvoja, zapošljavanja i obrazovanja. Cilj projekta je utvrditi kako se politike u ta tri područja formiraju, provode te mjeri njihov učinak.
Kompleksnost i međusobna povezanost pojave određuju i složenost politika kojima se želi pristupiti promjeni. Odličan je primjer nezaposlenost. Uzroci nezaposlenosti mnogostruki su, pa takva mora biti i provedbena politika njegovog smanjenja. Sektor gospodarstva mora voditi politiku razvoja poduzetništva kako bi utjecao na otvaranje novih radnih mjesta; obrazovanje mora pripremati pojedince za nove vještine potrebne tržištu; politika tržišta rada mora osiguravati mobilnost kako bi ponuda i potražnja za radom bile usklađene prostorno, sektorski i u sklopu profesija; politika plaća mora odražavati kretanja u produktivnosti; institucije koje djeluju na tržištu rada moraju biti efikasne i na usluzi poduzećima i tražiteljima zaposlenja. Potrebna je koordinacija barem šest različitih resora kako bi se integracijom njihovih politika došlo do željenog učinka na nezaposlenost. Slična, ali još je složenija situacija s pojavom siromaštva i nedovoljne razvijenosti.
Osim složenosti, važan argument za integriranje politika jest pitanje efikasnog trošenja javnih sredstava. Pritom je ključno pitanje mjerenja učinka određene politike, a javnost često dobiva na uvid tek konstataciju koliko se potrošilo. Iznos bi trebao biti dovoljan za zaključak o tome da je ‘učinak’ u izravnoj vezi s potrošenim iznosom, što ne mora biti slučaj.
Treci i vrlo važan argument integracije politika vezan je uz vertikalnu integraciju između nacionalne i regionalne razine. Najčešće se provedbene politike donose na nacionalnoj razini (npr., Nacionalni akcijski plan zapošljavanja), ali njihova primjena i učinak često ovise o regionalnim specifičnostima i potrebama.
Dva su načina mjerenja stupnja integriranosti provedbenih politika. Prvi se način odnosi na integriranost po fazama u ciklusu razvoja politika, a drugi je vezan uz vertikalnu (nacionalna/regionalna razina) i horizontalnu (između institucija na istoj razini) integriranost u svakoj fazi ciklusa.
Na slici je prikazan ciklus razvoja provedbenih politika, odnosno faze koje su prisutne ili bi trebale biti prisutne u postupku transformacije političkih ciljeva u realne ishode. Sve počinje definiranjem političkih ciljeva na osnovi kojih se izrađuje strategija razvoja. Potom se razvijaju provedbene politike i utvrđuju detaljni ciljevi koji se njima žele postići. Uza svaki cilj valja navesti i indikator pomoću kojega ćemo izmjeriti učinak. U tijeku i nakon provedbe mjera prati se realizacija ciljeva na osnovi vrijednosti indikatora i potom se vrednuje odmak između ostvarenih i planiranih ciljeva.
