Europska unija je usuglasila sustav tehničkog zakonodavstva i time je dobila alat kojim se ‘ruše’ barijere među poslovnim subjektima i omogućava slobodno kretanje roba i usluga, što je jedan od važnih zahtjeva koje si je postavila.
Kako tehnika i normizacija nisu politika, Hrvatskoj je pružena šansa preuzimanja stečevina EU u gospodarski i pravni sustav i prije ulaska u Uniju. Na taj se način može osigurati prepoznavanje Hrvatske kao partnera s istinskim vrijednostima, ali i omogućava Hrvatskoj zapriječiti ulazak loših proizvoda (proizvoda, usluga i procesa) na svoje tržište. Ta je šansa važna i zato što za prihvaćanje na širem tržištu i potvrdu vrijednosti hrvatskoga gospodarstva nije dovoljno imati jedan ili nekoliko izvrsnih proizvoda, nego gospodarstvo mora biti na istoj ili boljoj razini od tržišta na kojemu želi poslovati.
Dobar je primjer Podravke ili Plive. Da bi se djelovalo na europske ili svjetske tržište treba zadovoljiti zakonske zahtjeve ali i zahtjeve kvalitete bez obzira na već stvoreni brand. Podravka je npr. uvela sustav HACCP-a u jednu svoju inozemnu tvornicu Vege i to nije bila obvezna. Očito je da u Podravki postoji mentalitet djelovanja na globalnom tržištu. Ne znam koliko je implementacija stajala, jer nije samo riječ o papirnatom iskazivanju sustava nego je stvarna implementacija sustava pretpostavljala velika materijalna sredstva i investiciju u novi način ponašanja i poslovanja (novi mentalni sklop). A da i ne govorimo što je sve Pliva trebala poduzeti da bi Sumamed postao svjetski proizvod. No, potpuno nije u Podravki i Plivi – isti mentalitet mora se razviti u cijelome hrvatskom gospodarstvu.
Upuštanjem u izazove i borbom za viši standard djelovanja diže se razina prihvatljivosti gospodarstva na tržištu (prihvatljivost na tržištu mjera je kvalitete) ali i dostojanstvo sudionika.
Zato je važno znati što EU traži na području kretanja roba i usluga od Hrvatske. Ništa što ne traži i od svojih zemalja članica. Europska unija želi imati partnera koji će djelovati na tržištu EU, dakle i Hrvatsku ako to ona želi. Za uspješno partnerstvo obveze i zahtjevi moraju biti na istoj razini. To znači zadovoljiti iste zahtjeve, imati iste kriterije i dati pružati jednaku pravnu sigurnost kakvu imaju zemlje članice EU u sklopu EU. Nije pritom riječ o formalnosti, nego se ti zahtjevi mogu ispuniti na osnovi normativnih i normacijalnih dokumenata. Ostaje tek pitanje – želimo li mi to ili ne.
U odnosima na tržištu nema deklarativnosti, nego vlada zakon dokumentiranosti izvršenja.
Hrvatska to želi, pa cilj koji si postavlja mora biti jasan, mjerljiv i ostvariv. Za ostvarivanje postavljenog cilja u današnjoj Hrvatskoj mora se graditi i uložiti golem trud u izgradnju mentaliteta prema kojemu je cilj ostvariv. Svakom sudioniku na tržištu ili u institucijama mora biti jasno da stečevine EU nisu prevedeni i objavljeni dokumenti u pravnom sustavu RH, nego izgrađeni sustav koji se provodi i postaje.
Tu se šansu nipošto ne smije svesti na formalnost i deklarativnost nego na tvrdi, sustavni i dugoročni rad i napor.
Kako to ostvariti? Što već možemo realizirati?
U poslovnim razgovorima, primjerice, više se ne raspravlja i ne opisuje svojstva (pravna kategorija) i osobine (dobravoljna kategorija) koje proizvod mora imati i zadovoljiti, nego se pri opisivanju koriste međunarodne norme, poput europskih normi niza EN i ISO norme. U novinama ili na prezentacijama govori se o tome koliko imamo certificiranih tvrtki sukladno europskim normama na području kvalitete, zaštite okoliša ili HACCP-a, ne uključujući industrijske norme.
Njihov broj nije teško ustanoviti, ali se malo govori o tomu koliko je uložen novac u uvodenje sustava upravljanja kvalitetom, npr. trošak ili investicija. Za male i srednje tvrtke cijene uvodenja, certifikacije ili akreditacije, prema istraživanju HGG-a, iznose oko 50 000 kuna i više. Ako taj novac nije investicija, tj. da se vratiti kroz poslovanje, onda je riječ o nepovratnom trošku.
U Hrvatskoj se najčešće govori o malim i srednjim tvrtkama. Za koga one zapravo rade i zašto postoje?
Ako rade za ‘velike’ tvrtke, a one pretpostavljaju uvedeni i održavani sustav upravljanja kvalitetom, veća je vjerojatnost da će njihov izlazni proizvod biti sukladan njihovim zahtjevima, čime podižu razinu proizvodnje podugovarača (mala ili srednja tvrtka), a novac koji će podugovarač uložiti u uvodenje i certificiranje sustava postaje investicija jer je riječ o poznatom kupcu. S obzirom na to da je tvrtka oslobodena troškova marketinga, prodaje, novac uložen u uvodenje sustava dobiva svoje opravdanje, a osigurano je izvorišta novca. Isto vrijedi i za šire tržište za poznatoga kupca. Problem je ako se novac troši kroz formalni pristup, a ne proizvodni (“… imamo certifikat…”).
