Wine&Gastro Akademija pod pokroviteljstvom lidera

Obreth ljudi, dobra vina, ne pišta se domovina, poslovica je iz Gazophylaciuma Ivana Beloštenca koja s potpunim pravom izjednačava plemenitost karakternih ljudi i osobitih vina. S potpunim pravom, poslovica vino i ljudje stavlja iznad nacionalnih, rasnih ili bilo kakvih drugih granica, jer će preveliko domoljublje u časi razveseliti malo dobrih ljudi, ali će iskreno uplašiti svakoga istinskog ljubitelja vina.

Apsolutno vinsko domoljublje značilo bi ograničiti se isključivo na autohtone hrvatske vinske sorte. Značilo bi to odreći se, primjerice, izborne berbe sauvignonova 2000. godine Ivana Enjinga. Tim me vinom ponudio dragi prijatelj koji se sam iskreno, dakle isključivo iz vlastitog veselja, bavi ozbiljnim vinskim istraživanjima. Pri svakom susretu iznenadi me nekim velikim vinom na koje sam nisam nabasao. Sauvignon je francuska sorta koju mnogi nazivaju kraljem vina, neki i vinom kraljeva. U Hrvatskoj je to i kraljino vino. Prva hrvatska vinska kraljica Nataša Puhelek napunila je tisuću boca sauvignonom kasne berbe iz obiteljskog vinograda u Pesarju kod Svetog Ivana Zeline. A i Enjingi, kojega mnogi smatraju hrvatskim vinskim kraljem, svoj bi poluslatki sauvignon sa 14,7 posto alkohola mogao slobodno nazvati kraljevskim. Div prekrasnih aroma i iznimno-ga tijela kojeg je neprovreli šećer izvanredno zagladio bio je prekrasan završetak večeri uz kolače. Sauvignon je i vinska perjancica još nekih ponajboljih hrvatskih kontinentalnih vinara, poput Vladimira Krauthakera i Velimira Koraka.

Strah će izazvati i sama pomisao da bi se zbog takvog domoljublja trebalo odreći i traminca, bilo iločkoga, koji je proslavio hrvatsko vino u svijetu još sredinom prošlog stoljeća, bilo recentnih ledenih berbi traminca Kutjevačkog podruma koji osvaja najveća priznanja na svim izložbama na kojima se pojavi. Ostali bismo i bez rajnskih rizlinga, chardonnaya ili crnih pinota najpoznatijih internacionalnih sorti, velikih vina poput talijanskih ‘prvaka’ barola, barbaresca, brunella ili chiantija, ali i stotina ‘malih’ ali izvanrednih vina iz cijeloga svijeta. Domoljubna bi isključivost tako vinske užitke u Hrvatskoj svela svega na nekoliko vinskih sorti. Pravi i u svijetu jedinstveni užitak i dalje bi pružao plavac mali, otac američkog zinfandela i rođak talijanskog primitiva. Taj bi južnodalmatinski dragulj jedini, čak i kod apsolutnoga vinskog domoljublja, uspio nado-mjestiti užitke koje pružaju ponajbolji svjetski crnjaci. U svakom dobrom hrvatskom plavcu očigledan je, naime, rukopis vinara. A rukopisa ima doista sva-kakvih. Marijo Mendek svojom je Selekcijom list papira ispisao gotovo školski, pravilnim slovima. Stagnumi Frane Miloša, pak, slova su genijalnog djeteta koje ne mari za urednost, pa svaka riječ, kao i svako Miloševa vino, divlje bježi na sve strane. Zlatan Plenković kod svojih je hvarskeh plavaca toga maloga genijalca uspio natjerati da ‘pišući’ ipak pazi na neka pravila, a Andro Tomić čak ga je naučio i krasopisu, pa iz njegovih vina arome prste poput vitica na slovima starih rukopisa.

Dogada se, kao na ovogodišnjoj, 13. Vinistri, da je najbolje ocijenjeno vino cabernet sauvignon porečke Agrolagune, no šampioni su samo malvazija 2005. obitelji Terzolo, teran 2005. tvrtke Vina Cattunar i refošk 2005. Marina i Simona Juriševića. Te tri sorte mogu u Istri, drže vinari, dosegnuti vrhunce i zato se forsiraju. Ne smeta im ni činjenica da ponajbolje refoške još proizvode Slovenci i Talijani, koji su odnijeli svih 15 zlatnih medalja u toj kategoriji. Ni u drugim krajevima Lijepe naše bez usporedbi sa svjetskim velikanima ne bismo znali koliko vrijede hrvatska tekuća blaga. Hrvatska se vina proizvode u malim količinama i koliko god trgovci tvrdili da je to nedostatak, jer za plasman u velike zemlje trebaju stotine tisuća boca, to je ustvari prednost. Hrvatska vina postaju ekskluzivna. Iako to znači i da se svjetskim znatiželjnicima teško upoznati s ponajboljim hrvatskim vinima, njihovo će iznenađenje biti veće kad za to dobiju priliku. Poka-zao je to i slučaj Ivana Enjinga, koji je isključivo hrvatskim vinima iznenadio francuskoga poslovnog partnera, vinskog znalca čija je obiteljska vinoteka presjek najboljih francuskih vina proizvedenih od dvadesetih godina prošlog stoljeća do danas. Redovitu Krauthakero-vu graševinu gost je prokomentirao kratko, s ‘OK’. Malvaziju Santa Lucia je odsutio, za Gr-giev pošip je rekao ‘jako dobro’, a Zlatan Plavac Grand Cru bio mu je ‘kraj svijeta’…