Niji činitelj poticanja ulaganja u doškolovanje i stručno usavršavanje radnika.
Zakon o radu, kao opći propis radnog prava, u čl. 32. obvezuje poslodavca da radniku omogući školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, u skladu s mogućnostima i potrebama posla, te zahtjevima na tržištu. Uvijek kad uvodi novi način poslovanja, kad mijenja tehnologiju i organizaciju rada, poslodavac je dužan u skladu s mogućnostima i potrebama omogućiti radniku osposobljavanje odnosno usavršavanje za rad.
Obrazovanje i školovanje uz rad obveza je i radnika. Dužan je osposobljivati se, obrazovati i stručno usavršavati u skladu sa svojim mogućnostima, prethodnim obrazovanjem, sposobnostima i potrebama radnog mjesta na kojem radi. Doškolovanje i stručno usavršavanje ni prema odredbama općih propisa radnog prava nisu fakultativna mogućnost, nego obveza radnika. I u nekim posebnim propisima koji reguliraju specifičnosti nekih djelatnosti implicitno je propisana obveza zaposlenih da se trajno usavršavaju i osposobljavaju.
Prema Zakonu o porezu na dohodak, primici koje radnik ostvari u obliku plaćene školarine ili drugoga dokumentiranog izdatka za školovanje ne smatraju se oporezivim dohotkom, uz uvjet da je riječ o školovanju i stručnom usavršavanju koje je u vezi s djelatnošću poslodavca. Ti primici ne podliježu plaćanju ni doprinosa za obvezna osiguranja, ni poreza na dohodak. Jedini je uvjet da poslodavac odnosno isplativljeti raspolaže ispravama kojima dokumentira stvarno nastale izdatke i da to budu zaposlenici u radnom odnosu kod isplativljetelja. Pri tome školovanje mora biti povezano s poslovima koje obavlja poslodavac, ali ne mora nužno biti izravno povezano s poslovima koje radnik trenutačno obavlja. Na primjer, radniku koji trenutačno ne radi na radnome mjestu na kojem je potrebno znanje stranih jezika poslodavac može platiti školu stranih jezika jer procjenjuje da će mu u budućem radu takva znanja biti potrebna. Ili, radniku kojem u obavljanju posla ne treba vozački ispit poslodavac može platiti stjecanje vozačke kategorije, ako ga ubuduće namjerava radno angažirati na poslovima koji zahtijevaju vještini upravljanja motornim vozilom.
Porezni propis nije izvor prava radnika. Pravo na naknadu troškova školovanja i stručnog usavršavanja uređuje se izvorima radnog prava, ponajprije kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu. No, činjenica da su ti izdaci neoporezivi motivira poslodavce da ne štede na izdacima za obrazovanje i stručno usavršavanje svojih radnika.
Poslodavcima koji su obveznici poreza na dohodak, svi nabrojeni izdaci za školovanje i stručno usavršavanje njih i njihovih radnika, dodatno, još jednom umanjuju osnovicu poreza na dohodak. Najprije im se priznaju kao izdaci poslovanja koji umanjhu poreznu osnovicu, a zatim još jednom u godišnjoj poreznoj prijavi, kao dodatna porezna olakšica.
Poslodavcima pravnim osobama i fizičkim osobama obveznicima poreza na dobit, kao olakšica koja dodatno umanjuje poreznu osnovicu priznaju se svi učinjeni izdaci, ali uz uvjet da porezni obveznik ima u internom aktu sistematizirano radno mjesto za koje se radniku plaća postizanje odgovarajuće stručne kvalifikacije ili stupnja stručne spreme. Obveznicima poreza na dobit u dodatnu poreznu olakšicu ne priznaju se treninzi i različiti oblici internog usavršavanja poznatiji pod nazivom ‘team-building’. Takvi izdaci jesu porezno priznati rashod ako su povezani s djelatnošću i ostvarivanjem prihoda poslodavca, ali ne daju pravo na dodatnu poreznu olakšicu.