U razvijenim gospodarstvima, klasteri nastaju desetljećima, bez posebno značajnih intervencija, prateći interese i rast pojedinih gospodarskih subjekata te institucija. S druge strane, u tranzicijskim zemljama klasterima je, s obzirom na to da nastaju umjetno, potrebno upravljati na različitim razinama.
Glavni cilj klasterizacije gospodarstva Hrvatske, prema HUP-ovu projektu, jest povećanje izvoznih prihoda poduzeća, sniženje troškova po jedinici proizvoda, očuvanje postojećih i otvaranje novih radnih mjesta, povećanje broja razvijenih i novih proizvoda visoke dodane vrijednosti te povećanje udjela domaćeg proizvoda u gotovom izvoznom proizvodu za 20 posto.
U HUP-u smatraju da bi Hrvatska do kraja 2007. mogla imati 34 klastera. Model klastera bi, vjeruju, pravilnom primjenom mogao utjecati na povećanje konkurentnosti gospodarstva. Vjerujući da nam je budućnost u EU, a s obzirom na veličinu Hrvatske i potencijale njenih industrija, Kovačević klasterizaciju vidi kao način opstanka.
- Sudeći prema cijeni rada koja je u Hrvatskoj mnogo viša nego u drugim istočnoeuropskim državama, iluzija je smatrati da ćemo privući strane investicije. Ostaje nam da se pametno udružimo – zaključuje Kovačević.
Iako se svi slažu da je pri formiranju klastera presudna inicijativa ‘bottom up’, odnosno želja i interes samih tvrtki za ulaskom u klaster, u hrvatskim i općenito tranzicijskim uvjetima nužno je da to bude projekt od nacionalnog interesa, odnosno da u procesu sudjeluju sve relevantne institucije i socijalni partneri. S tom razlikom da to bude istinska suradnja.
