Dvojbe interesnog povezivanja

Ovo je 11. hrvatski klaster, a hrvatska Vlada čvrsto podržava njegovo osnivanje jer je udruživanje jedini način da mali poduzetnici opstanu u oštroj konkurenciji europskog tržišta, rekao je potkraj prošlog tjedna ministar gospodarstva, rada i poduzetništva Branko Vukelić prilikom osnivanja prvog hrvatskog klastera cestovnih prijevoznika u Šibeniku.

Dok će se s drugim dijelom rečenice o potrebi poticanja udruživanja malih poduzetnika složiti gotovo svi, prvi je dio rečenice, za one koji malo dublje poznaju tematiku klastera, vrlo diskutabilan.

Sudeći prema čestom korištenju pojam klastera zasigurno je među onima koji jednom kad se pojave u javnom diskursu dožive ‘inflaciju’, vjerojatno zato jer dobro zvuče pa se njima u svakoj prilici i u potpuno različitim kontekstima koriste svi kojima zatreba. Ponajviše, naravno, u političkom žargonu.

Problem je što se u Hrvatskoj svaki oblik povezivanja naziva klasterom. S druge strane, brojne inicijative koje jesu klasteri ili imaju perspektivu da to postanu, tako se ne zovu jer im primarni motiv nije dobiti poticaj od države – ističe Vladimir Kovačević, direktor Nacionalnog centra za klastere pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca koja pod klasterima razumije nešto drugo.

Klasteri su geografski koncentrirani gospodarski subjekti koji su horizontalno i vertikano povezani te specijalizirani dobavljači, davatelji usluga i povezane institucije koje u određenom području, kroz zajednički proizvod, predstavljaju regiju ili državu – kaže Kovačević, koji je izdao zasad jedinu knjigu o klasterima u Hrvatskoj, Klasteri – put do konkurentnosti.

Dakle, u pravom klasteru mora se znati tko proizvodi, razvija, nabavlja itd., odnosno mora postojati specijalizacija.

Osim toga, klaster podrazumijeva postojanje liderške tvrtke, podugovarača ili kooperanata, fakulteta i instituta te lokalne samouprave, a ne samo povezivanje malih te tu i tamo koje velike tvrtke – objašnjava Kovačević.

Posebno su problematična u kontekstu klasterizacije velika poduzeća, čije je paralelno restrukturiranje prema Kovačeviću vitalno, jer se ona uglavnom nisu restrukturirala i specijalizirala.

Međutim, od neujednačenosti oko tumačenja značenja samog pojma klastera neusporedivo je veći problem nedostatak prave suradnje i zajedničkih napora u projektu klasterizacije.

Iako su svi svjesni da Hrvatska kasni s razvojem klastera, i dalje tri institucije vode svaku svoju ‘politiku’, što je očito i iz različitog broja i imena klastera koje smo dobili na pitanje koliko i kojih klastera danas ima u Hrvatskoj.

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u evidenciji ima 11 udruženja koje navodi kao klastere. To su, međutim, inicijative kojima su dodijeljeni poticaji, a u perspektivi bi mogli postati klasteri i ne predstavljaju sva takva udruženja s obzirom na to da i HUP i HGK izlaze s drugim imenima i brojkama.

HGK uz klastere koje navodi Ministarstvo ima još neke. HUP, s druge strane, navodi devet ‘svojih’ klastera od kojih je pet pred osnivanjem, a četiri postoje godinu dana ili nešto kraće.

Kad je riječ o detektiranju područja s potencijalom da budu klasteri situacija je nešto suprotna.