Upitni novi modeli

Rezultat neoptimalne transakcije može biti brzo bogaćenje novog vlasnika koji će profit neizravno ostvariti u disproporciji između suboptimalne i realne cijene te kroz uništavanje potencijala kompanije.

Paradoksalno, privatizacija može biti štetnija za kompaniju od mogućeg ostanka u neefikasnom državnom vlasništvu. Gospodarski doprinos takve kompanije može se umanjiti, a i država si može stvoriti gore socijalne probleme od onih koje je imala, zbog nedostatka gospodarske aktivnosti uništene kompanije, nedostatka poreznih prihoda, kreiranja novih socijalnih problema, itd. Sigurno je da država nije najbolji vlasnik, ali to ne znači da nema i štetnijih potencijalnih vlasnika od države. Problem i nastaje kad mehanizmi alokacije ne pronalaze najbolje vlasnike i kad privatizirane kompanije završavaju u vlasništvu najgorih vlasnika.

Osnovni ekonomski principi nalažu da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto, tj. da će alokacija biti efikasna: sve kompanije i resursi završit će u rukama onih koji ih najviše vrednuju i koji će ih znati najbolje iskoristiti. Problem je u transakcijskom trošku, tj. cijeni svih transfera vlasništva i istodobnog urušavanja vrijednosti i kvalitete kompanija. U slučaju neefikasne privatizacijske alokacije transakcijski trošak plaća država, pa dolazimo u situaciju da država lošom privatizacijskom alokacijom subvencionira one koji su kroz suboptimalni proces isplivali kao (pogrešno) odabrani kupci državnog vlasništva. Na žalost, nikakva revizija privatizacije ni lovci na privatizacijske vještice neće uspjeti vratiti taj nepotreban transakcijski trošak.

Troškovi takvih privatizacija koje već 15 godina plaćaju porezni obveznici minorni su prema šteti i negativnom učinku na cjelokupno gospodarstvo koje nam mogu donijeti privatizacije prirodnih monopola i infrastrukturno ključnih industrija i poslova. Takvu privatizacijsku kardinalnu pogrešku, često se skrivajući iza mandata MMF-a i Svjetske banke, učinile su mnoge države Južne Amerike. Zato u posljednje vrijeme svjedočimo očekivanoj reakciji, tj. korjenitim političkim promjenama nastalim na valu nezadovoljstva, kao i pozivima za renacionalizaciju prirodnih monopola i borbu protiv neokolonijalizma globalnih korporacija izraženog upravo kroz eksploataciju prirodnih monopola.

Privatizacija takvih kompanija i resursa može dovesti do situacije u kojoj interes privatnog vlasnika nije usklađen s javnim interesom. Na primjer, privatnom vlasniku vodovoda može biti zanimljivija kratkoročna maksimalizacija profita iz postojeće infrastrukture bez ulaganja u razvoj i izgradnju nove infrastrukture u manje profitabilnim područjima ili regijama. No, uspjeh cjelokupnoga gospodarstva ovisi i o kvaliteti infrastrukture i dostupnosti kvalitetnih usluga u energetici, transportu, telekomunikacijama, itd. Zato osnovni princip regulatorne ekonomije nalaže ili javno vlasništvo nad takvim kompanijama i resursima, ili strogo kontroliranu privatizaciju, ali samo nakon uspostave snažnoga regulatornog tijela čiji je zadatak zaštita javnih interesa.

A da regulacija u slučajevima prirodnog monopola nije jednostavna stvar ni u najučenijim gospodarstvima, najbolje ilustrira katastrofa kalifornijskog tržišta električnom energijom s početka ovog desetljeća. S obzirom na stupanj razvoja našeg pravosuđa i nedostatak kvalitetnih stručnjaka koji bi znali obavljati posao neovisnog regulatora, privatizacije prirodnih monopola trebale bi pričekati neka bolja vremena. No, dok god je panično kratkoročno krpanje proračunskih rupa jedna od glavnih preokupacija izvršne vlasti, postoji realna mogućnost da oni koji odlučuju u panici posegnu za opasnim i izuzetno skupim zakrpana u obliku (ras)prodaje infrastrukturno ključnih resursa i prirodnih monopola. Takvih slučajeva je već, na žalost, bilo. Nadamo se da su pred nama bolja i pametnija vremena.

Kakve pouke bismo trebali izvući iz dosadašnjega privatizacijskog iskustva? Bez stručnosti, znanja i razumijevanja i najbolje ideje mogu završiti katastrofalno. Treba inzistirati na jasnoj artikulaciji ciljeva privatizacije te na stručnosti i znanju pri dizajnu transparentnih i optimalnih privatizacijskih modela.

Strah od kvalitetne privatizacije iracionalan je i neutemeljen, ali opečeni pušu i na hladno. Na žalost, strah od loših privatizacijskih modela i od ‘stručnjaka’ koji su te modele osmišlili apsolutno je stvaran i opravdan.