O nepitke izabele do Châteaua Margauxa čiji svaki gutlaj stoji desetak eura, četvrt je stoljeća dug moj vinski put tijekom kojega sam postao siguran samo u jedno: vino može biti dobro ili još bolje. Ako neka ispijena čaša ne zaslužuje barem epitet dobar, tu tekućinu ne može se ni nazvati vinom. Tu sam školju počeo polaziti sa 17 godina, a prva je lekcija bilo lagano mulzirajuće vino pomalo sumnjiva mirisa ali prekrasne crvene boje. Bio je iznimno vruć proljetni dan, kad nas je domaćin ponudio ‘čašom domaćega’, a sam je popio pivo. To mi je postalo sumnjivo tek sat vremena poslije, kad mi je požilo od ta dva popijena decilitra vina.
Čaša domaćeg vina većini je mladih ljudi prvi dodir s pićem koje bi trebalo biti najplemenitiji čovjekov proizvod. To je, nažalost, i glavni razlog zašto mladež pije kojekakve mješavine umjetnih sokova i loših žestokih pića, ili industrijalizirano pivo bez duše radije nego vino. Mit o domaćem vinu, kao što u izvanrednoj knjizi Ekstaze i mamur-luci piše Igor Mandić, ‘glupost je kojoj se teško suprotstaviti. Svugdje gdje se pokušava obnoviti stari štimung ili pokazati kako se nekad živjelo, jelo i pilo, forsira se stil nekadašnjih konoba i podruma u kojima se vino toči izravno iz bačve ili mješine. To može biti egzotična zabava, ali je često izvor najgorih prijevara u vezi s kvalitetom vina, pa se time izravno ruši i naša vinska kultura.’
Da je to teško izbjeći, najbolje pokazuje primjer Plešivice. Tamo je proizvedeno piće čija me čaša umalo zauvijek otjeralo od vina. Tamo se, međutim, rade i vina zbog kojih danas jedva čekam priliku da s posla u Zagrebu kući u Šamobor krenem preko Jaske i tamošnjih bregova kako bih opet kušao rajnski rižling Krešimira Režeka, chardonnay Zdenka Šembera, sauvignon Velimira Koraka, crni pinot Drage Režeka, pjenušac Zvonimira i Tomislava Tomca, portugisce, zelene silvance, žute plavce, slatke zelence… Na sam spomen Plešivice mnogi će zakolutati očima, a svi uspjesi desetaka tamošnjih vinara, od kojih je većina i akademski obrazovana, nalikuju na guranje kamena uzbrdo. Iznimno se teško mijenja loš imidž za koji je zaslužna manjina.
