HOĆEMO LI POTOMCIMA OSTAVITI DIGITALNE HIJEROGLIFE

Ako se ne poduzmu odgovarajući koraci, digitalnim informacijama koje danas spremamo za dvadesetak godina više se neće moći pristupiti. Pretpostavka je da su podaci, bilo da je riječ o digitalnim fotografijama, videozapisima ili naprosto dokumentima, pohranjeni na tvrdom disku računala. Dogodi li se da se za nekoliko godina tvrdi disk pokvari, suočavamo se s problemom sigurne pohrane informacija nastalih u ‘digitalnoj eri’ ništača i jedinična. Prema studiji Sveučilišta u Kaliforniji, godišnje se kreira oko 17,7 milijardi gigabajta digitalnih informacija, a ta brojka svake godine eksponencijalno raste. Za razliku od dosadašnje prakse arhiviranja papirnatih dokumenata, pohranjivanje digitalnih informacija na dulji rok može predstavljati veliki problem.

Posve je uobičajeno pregledavanje papirnatih dokumenata starih više stotina godina. Različite arhive, knjižnice i muzeji posjeduju dokumente nastale prije više stoljeća, koji su uz minimalnu zaštitu od propadanja savršeno čitljivi i danas. Ipak, digitalne informacije zahtijevaju drukčiji pristup i bez brižljivog planiranja i sustavnog, planskog arhiviranja i redovitog prilagodavanja vrlo je vjerojatno da već za nekoliko godina neće biti čitljive.

Pitanje čuvanja i arhiviranja digitalne baštine trenutačno je vrlo aktualno u cijelom svijetu, tako da se niz istraživača i znanstvenika bavi pitanjem na koji način pohraniti digitalizirane informacije kako bi bile jednako dostupne i čitljive za nekoliko desetaka ili stotina godina, kao što su i danas.

Postavimo li se u poziciju digitalnih arheologa budućnosti, pretpostavljamo da će morati pronaći način na koji će pristupiti brojnim podacima pohranjenim na medijima koje sada smatramo standardima. Iako nam je nepojmljivo da će CD-i i DVD-i nestati iz uporabe, povucimo paralelu i vratimo se dvadesetak godina unatrag. Kako danas pročitati podatke pohranjene na kazetama ili disketama nekad vrlo popularnog i raširenog Commodore 64 računala? Ilustracije radi, tvrtka Corbis, kojoj je svušnik Bill Gates a bavi se skladištenjem i prodajom visokokvalitetnih digitalnih fotografija, na svojim diskovima ima pohranjena 73 terabajta (73 tisuće gigabajta) sličnih datoteka. Tvrtka poput ove svake tri godine u cijelosti mijenja svoje diskovne resurse kako bi zadovoljila potražnju za većim kapacitetima i osigurala podatke od propadanja.

Problem nije u fizičkoj pohrani bajtova na nekom mediju, već u osiguravanju potrebnog hardvera i softvera koji te bajtove mogu pročitati. Problem nije u fizičkoj pohrani bajtova, odnosno pohranjivanju ništača i jedinična na nekom mediju, nego u osiguravanju potrebnog hardvera i softvera koji spomenute bajtove mogu pročitati. Zanimljiv je primjer velikog multimedijskog britanskog projekta BBC Domesday iz 1984. godine, koji je tada stajao enormna 4,2 milijuna dolara, a za pregledavanje i pristup samo petnaestak godina kasnije valjalo je nabaviti novi specijalizirani hardver, posebni softver koji je bio u stanju raditi s podacima u ‘zastarjelim’ formatima.

U situacijama poput ovih, snaga i mogućnosti novog hardvera mogu osigurati relativno jednostavan pristup postojećim informacijama putem specijaliziranih softverskih alata nazvanih emulatorima. Iako će emulatori uglavnom savršeno odigrati ulogu originalnog softvera nad originalnim podacima, pokušamo li danas otvoriti tekstualnu datoteku napravljenu putem programa Word s nekim drugim tekst procesorom, vrlo je vjerojatno da će se neke vrijednosti pogrešno interpretirati, pa otvoreni dokument neće biti istovjetan originalu, barem po oblikovanju teksta.

Uzmemo li se u obzir o koliko je količini i vrsti zapisa riječ, dolazi se do zastrašujućih podataka – izjavio je direktor američke Nacionalne digitalne arhive. Uzmimo primjer vojnoga broda: u njemu se sada sve funkcije vode računalom, ali ako se neki dio za dvadesetak godina pokvari, kako ćete novim dijelom zamijeniti stari a da se funkcionalnost broda ne naruši?

Najvažnija stavka unutar samih podataka koja će smanjiti nužnost korištenja originalnog hardvera i softvera za pregledavanje određenih dokumenata su metadata (kod nas se često koristi termin ‘metapodaci’). Riječ je o dodatnim informacijama unutar dokumenta koji opisuju formate datoteka i neke druge parametre i na taj način usmjeravaju softver i hardver na način kako rukovati s tim podacima. Pojednostavljeno, metapodaci će hardveru i softveru u budućnosti točno definirati na koji način i kako pristupiti i po našati se prema određenoj datoteci. Metapodaci se koriste već godinama, a većina korisnika i ne zna da postoje. Javljuju se gotovo u svim dokumentima ‘rodenima’ u eri digitalizacije.

Internet sadrži golemu bazu najrazličitijih podataka, ali važno je napomenuti da ona nikad nije ista. Ako ste na nekoj stranici pročitali neku informaciju, ona se za nekoliko sekundi ondje više ne mora nalaziti, a zbog golemog broja web stranica i njihova periodičkog mijenjanja, može se samo zamisliti u koliko se mjeri i kojom brzinom podaci mijenjaju. Na internetu postoji nekoliko stranica koje se bave arhiviranjem web stranica. Zbog hiperprodukcije sadržaja suočavamo se s vjerojatno najvećim problemom vezanom uz informacije dostupne na mreži svih mreža, a to je njihova autentičnost. Financijskim i drugim institucijama, koje zbog prirode posla prikupljaju velike količine iznimno važnih podataka, savjetuje se da svoje zapisne drže na nekoliko fizički odvojenih lokacija, na medijima po kojima se ne može pisati i koje se ne može brisati, a da svaki zapis obvezno ima markicu s ključnim informacijama o tome kada je i na koji način nastao. Zdravstvene institucije susreću se s istim problemom, naime informacije moraju biti točne, neizmijenjene i sigurno pohranjene.