Home / Edukacija i eventi / Šest tipova čaša za bezbroj vrsta vina

Šest tipova čaša za bezbroj vrsta vina

Pri posluživanju vina treba paziti da bijela vina budu hladnija nego crna, a aromatična hladnija od onih prigušenijih aroma. Moćnija vina dobro je istočiti u posebne pokale (dekantere) sat dva prije služenja kako bi se prozračili i razvili sve mirise zarobljene višim alkoholima ili snažnim tijelom.

Crna vina traže veće čaše, a i veće i manje imaju običan i tulipanast oblik kod kojeg se pri vrhu čaša malo širi. Crni pinot poslužuje se iz velike tulipan čaše kolovijalnog naziva burgundijski pokal, a cabernet sauvignon i slična vina iz okrugloga bordskog pokala. Kod bijelih vina, tulipanasta se čaša naziva riesling čašom, a ona pravilnije oblika chardonnay čašom, što već samo po sebi dovoljno govori. Uz ta četiri tipa treba, naravno, imati i vitke čaše za pjenušac, te nižu čašu za porto, šeri ili predikatna vina. S tih šest tipova čaša primjereno će se ‘pokriti’ gotovo sva vina.

Izgled stola i prezentacija hrane nisu odlučujući, ali su zasigurno važni činiteći cjelovitoga gastronomskog ugođaja. Oku, naime, treba ugoditi kao i nepcu nika koji naša kuhinja i naše sposobnosti mogu uspješno svladati. Hranu ne treba posebno dekorirati da bi dobro izgledala. Odlične i pravilno pripremljene namirnice uvijek dobro izgledaju.

Uloga začina je jednostavna ali ključna: iz namirnica treba izvući najbolji prirodni okus. Taj je proces vjerojatno najvažniji i u njemu se najčešće griješi. Razlika u okusu između dobro i pogrešno začinjene hrane može biti zaista dramatična. Jelo se značajno razlikuje po okusu ako se posoli na početku ili na kraju kuhanja. Kod vina nema začina, ali velika je razlika otvara li se boca netom prije posluživanja ili sat ili više prije toga. Osim toga, kao što će pravo vrijeme i količina soli odlučiti o tome da namirnica bude mekša ili ukusnija, pravilno će odabir vina i njegovo posluživanje na način primjeren sorti i zrelosti vina osigurati pravi užitak. Naravno, dobro se više neće pokvariti ako ga poslužimo u pogrešnoj čaši, ali ako je prehladno ili pretoplo jednostavno neće pružiti nepcu sve što u sebi nosi. Tako i izvanserijsko vino može proći – neprimijećeno.

A kao što je organizacija kuhinje preduvjet za dobro kuhanje, tako je i organizacija kućne vinoteke ključ pravih vinskih užitaka kojima će se zaokružiti kulinarne umijeće. Razlika je samo u tome što organizacija kućne vinoteke počinje pri kupnji stana ili gradnji kuće. Vino, naime, ne valja kupovati onoga dana kad ga namjeravate poslužiti jer mu jednostavno treba vremena da se slegne i smiri prije posluživanja. Zbog toga vino treba uvi jek čuvati kod kuće, pa želite li doživjeti prave vinske užitke, osigurajte u svom domu tamni prostor sa stalnom temperaturom u kojem će se naći mjesta za stotinjak butelja koje ćete redovito piti te za dvadesetak ‘trofeja’, vina koja zaslužuju posebnu pozornost i čuvaju se za posebne prilike.

Među trofejima treba se svakako naći nekoliko snažnijih bijelih suhih vina poput chardonnaya, sivih pinota i graševina iz kutjevačkog kraja te rajnskih rizlinga boljih godišta s Plešivice, a 2003. je, primjerice godina koja je još na redovnom tržištu i s kojom se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ne može promašiti. Za crna je vina dobro prošetati cijelom ‘Lijepom našom’. Neizostavni su, naravno, plavci, kod kojih treba birati 2000. i 2004. godinu, a dobro je imati i pokoji crnjak s kontinenta. Valja izabrati između slavonskih crnih pinota i merlota iz sjajne 2000. godine. Popis trofeja treba zaokružiti ponekim predikatnim i arhivskim vinom. I bolje je imati više boca istih vina, nego jednu bocu od 20 različitih vina. U redovnom dijelu vinoteke, pak, dobro je imati karton, dakle 12 boca od desetak vrsta vina. Neizostavni su pjenušci. Uvijek je lijepo iznenaditi goste pravim šampanjem. Kod nas je i njihov izbor vrlo dobar, ali vrlo dobre su im, pa čak ‘odlične’ i cijene. Lijepo se može uživati i u boljim pjenušcima Freixeneta, a još lješće u Isteničevim s oznakom Grand cuvée ili Prestige. Od hrvatskih proizvođača bez straha se mogu poslužiti Tomčevi, Peršurićevi ili Šepijen pjenušci. Tko može, neka čuva magnume, boce od litre i pol, jer će biti mnogo efektnije kad ih posluži, a deblje staklo većih boca i bolje čuva vino tijekom njegova ‘putovanja’ kroz vrijeme.

U spektaru po tamnoći slijede moćnija bijela vina, među kojima bih svakako preporučio raritete poput slatkog zelenca, manzonija (do nedavno je to bio križanac, odnosno incrocio manzoni), kerneria ili neuburgera. Oni koji o vinu malo znaju neće ni znati što piju, a bit će im dobro, dok će znalci s velikom radoznalošću pristupiti kuhanju spomenutih sorti.

U tom dijelu spektra lijepo će se smjestiti i velika razlika otvara li se boca netom prije posluživanja ili sat ili više prije toga. Važan je i pravilan odabir vina ali i njegovo serviranje primjereno sorti. Bolje barikirane malvazije, te dva korčulanska ljeopotana: pošip i rukatac. Svakako treba imati i neko ružičasto vino, koliko god izbor rosea u nas bio slab. Kod svakodnevnih crnih vina iznimno je teško nešto preporučiti jer smo gotovo preplavljeni konzumnim vinima iz Argentine, Čilea, Južnoafričke Republike i Australije koja imaju izvrstan odnos kvalitete i cijene pa se već za pedesetak kuna može kupiti butelja vina kojem se doista nema što zamjeriti. Slično je i s bugarskim vinima, a mađarski su crnjaci čak i bolji, a stoje otprilike isto. Konzumnii dio vinoteke treba upotpuniti ponekim aromatičnijim vinom, tramincem ili nekim muškatom, kao i nekim sladim.

Uvijek će se naći gost koji voli ali i jela kojima odgovara vino s desetak grama neprovrela šećera, dakle neka polusuha graševina ili rajnski rizling. Taj se dio vinoteke može zatvoriti bermetom, prošekom i portom, dakle po jednim aromatiziranim, desertnim i likerskim vinom kojeg je dovoljno imati bocu-dvije.