a javno-privatnog partnerstva

državne imovine privatnicima na dugotrajno upravljanje.

Iako je i prije bilo određenih ugovora između države i privatnih investitora, poziv privatnim investitorima da ulažu zajedno s državom u unapređivanje javnih djelatnosti, koji je Vlada uputila sa sjednice održane 23. travnja 2004. u Rijeci, može se smatrati službenim početkom javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj. No, odmah nakon poziva Vlade privatnim investitorima započelo je i lažno predstavljanje javnosti raznih nepovoljnih ugovora, kao da je riječ o ugovorima o javno-privatnom partnerstvu.

Primjerice, ugovor s austrijskim Strabagom o gradnji dionice autoceste od Krapine do Macelja predstavljan je hrvatskoj javnosti kao javno-privatno partnerstvo, iako je dvojbeno je li to zapravo BOT ugovor (build operate transfer). BOT ugovorima se ugovara zajedničko osiguravanje investicijskog novca, najčešće kredita, te gradnja i upravljanje do isplate investicije. Strabag u ovom slučaju nije privatni investitor koji ulaže svoj kapital u unapređenje javne djelatnosti, nego je zajedno s javnim sektorom digao dio potrebnih kredita da bi dobio posao gradnje dionice 20 kilometara i pravo upravljanja sa svih 60 kilometara autoceste od Zagreba do Macelja sve dok ne otplatit preuzete kredite i ugovoreni profit. Pri tom treba istaknuti da pojedinci smatraju kako da i BOT ugovori spadaju u javno-privatno partnerstvo u širem smislu definicije javno-privatnog partnerstva.

Velike dvojbe izazivaju i ugovori o korištenju Odjela hemodijalize bolnice Sveti duh i dogradnja Klinike Rebro u Zagrebu. I jedno i drugo javnosti se nastoji prikazati kao ugovore o javno-privatnom partnerstvu, a zapravo je na djelu prikrivena privatizacija pojedinih jedinica iz sustava javnog zdravstva. Na ‘mala vrata’ u Zakon o zdravstvenoj zaštiti (NN. br. 171/03) unesene su i odredbe o osnivanju trgovačkih društava u djelatnostima zdravstva. I to samo po sebi ne bi izazivalo dvojbe kad ne bi bilo odredbe članka 113. prema kojoj se na sva pitanja koja se odnose na trgovačka društva u zdravstvu, a koja nisu uređena odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima. To praktično znači da trgovačko društvo osnovano u djelatnosti zdravstva može stjecati vlasničke udjele u pojedinim klinikama, bolnicama, domovima zdravlja razmjerno uloženom kapitalu ili na ostale načine predviđene Zakonom o trgovačkom društvu. Pojednostavljeno, bez odluke poreznih obveznika o tome da se omogućuje otuđivanje pojedinih.