Home / Edukacija i eventi / Ukidanje nepotrebnih propisa važnije je od brige za inflaciju

Ukidanje nepotrebnih propisa važnije je od brige za inflaciju

Ukidanje nepotrebnih propisa važnije je od brige za inflaciju. Vidio sam zemlje gdje se 50-60 posto svih javnih troškova odnosi na servisiranje javnoga duga. Te vlade ne govore o konkurentnosti, o infrastrukturi i obrazovanju jer nema novca ni za što. Hrvatska je daleko od te situacije. No to je područje u kojem treba biti na oprezu.

  • Makroekonomsko stabilnost vrlo je dobra i nužna ako želite stvoriti uvjete čiji je cilj gospodarski napredak. No ako se koncentrirate samo na to, a ne brinete se za inovacije, tehnološke inovacije i stanje institucija recept neće biti potpun. Nisam kritičan prema MMF-u jer MMF funkcionira unutar vrlo ograničenog zakonodavnog okvira. Sporazum o osnivanju MMF-a organizaciji je dao mandat u određenim područjima, a ne u nekim drugim. Dakle, ako se MMF ne bavi obrazovanjem, zdrav-

  • Služete li se onima koji kritiziraju MMF zbog pridavanja prevelike važnosti makroekonomskoj stabilnosti i zanemarivanja ostalih elemenata gospodarskog rasta?

  • U nekim je državama uistinu došlo do takvih promjena, no teško je generalizirati. U Čileu je posljednjih šest godina na vlasti socijalistička vlada, a socijalistički predsjednik Lagos zamjenjen je socijalističkom predsjednicom Michelle Bachelet. Pa ipak, riječ socijalizam u Čileu je u osnovi besmislena. To je slobodnotržišna ekonomija s vrlo efikasnom državnom administracijom. Pojmom socijalist koriste se za stvaranje dojma socijalne solidarnosti i odgovornosti Vlade za zaštitu siromašnih. U Brazilu se očekivalo da će predsjednik Lula biti socijalist, a on se pokažao konzervativnim i prilično odgovornim. Točno je, međutim, i da se na kontinentu dovode u pitanje neki postulati slobodnog tržišta.

  • Kako države poboljšavaju makroekonomsku politiku, tako ona, paradoksalno, postaje relativno manje važna. Tako i treba biti jer kada država uđe u razdoblje makroekonomske stabilnosti i kada vladini dužnosnici i biznismeni prihvaćaju da je odgovorno upravljanje budžetom neizbježno, to postaje svakodnevica. Da bi te u toj situaciji povećali konkurentnost i ekonomski rast, morate poboljšavati područja u kojima još postoje slabosti. U Hrvatskoj je ukinjanje nepotrebnih propisa mnogo važnije nego briga za inflaciju. Zašto? Zato što inflacija u Hrvatskoj više nije problem. Međutim, u Hrvatskoj morate postići napredak u području proračunskog deficita i zaduženosti.

  • Izvoznici se, prema mom iskustvu, uvijek žale na razinu tečaja i on nikada nije dovoljno nizak. To je pojava koju sam vidio u Južnoj Americi, Aziji… Zato takve zahtjeve treba analizirati sa zrnom zdravog razuma. Ključ je povećanje produktivnosti, to je mnogo važnije od razine tečaja. Uzmimo za primjer Estoniju. Ona je 1992. vezala svoju valutu za nemačku marku. Uvođenjem eura valutu je vezala za novu valutu. Fiksiranje valute uvedeno je u vrijeme visoke inflacije i očekivalo se da će izvoznici prosjećivati i da će realni tečaj porasti. No ako pogledate podatke, estonskom izvozu ide odlično i povećava svoj udio na izvoznim tržištima. U tome je Estonija uspjela jer je vlada, umjesto da konkurentnost izvoznog sektora poveća deprecijacijom valute, to učinila smanjivanjem regulatornog tereta, ukinjanjem nepotrebnih troškova, većim ulaganjima u obrazovanje i infrastrukturu. To je mnogo efikasniji način pomoći poslovnim zajednicama i izvoznicima nego deprecijacija koju traže. Osim toga, Hrvatska tu nema previše izbora jer se odlučila pridružiti Europskoj uniji čiji je zahtjev, među ostalim, i stabilnost tečaja.

  • Javna zaduženost Hrvatske veća je nego što bi trebala biti. Nije visoka kao u Italiji, no to nije dobar primjer. Mnogo je veća nego u sličnim državama poput Estonije, Latvije, Slovenije. Visina javnoga duga pokazuje kako ste u prošlosti upravljali proračunom. Ako nekoliko godina imate proračunski deficit, javni dug raste jer se taj deficit mora financirati pozajmljivanjem u zemlji i inozemstvu. S vremenskim manevarskim prostor vlade postaje sve manji. Sve se više resursa mora trošiti na upravljanje javnim dugom. Ne kažem da je Hrvatska već u toj situaciji, ali to se može dogoditi. Vidio sam zemlje gdje se 50-60 posto svih javnih troškova odnosi na servisiranje javnoga duga. U tim se zemljama vlade bave cash međuzemlje za javni dug. Te vlade ne govore o konkurentnosti, o infrastrukturi i obrazovanju jer nema novca ni za što. Hrvatska je daleko od te situacije, čak suprotno, napreduje u smjeru smanjivanja deficita. No to je područje u kojem treba biti na oprezu. Kad uđete u EU, vjerojatno će se dogoditi što se dogodilo i mnogim novim članicama, ekonomski će se rast ubrzati zbog priljeva novih investicija itd. To će postupno riješiti problem vašega duga jer će udio duga u BDP-u biti sve manji.

  • Postoji nekoliko područja u kojima Hrvatska dobro stoji: cijelo područje obrazovanja, pismenosti i obrazovanosti radne snage. To je karakteristika većine srednjeeuropskih država koja im je iškakom pomogla u ekonomskom uspjehu. Samo je nekoliko država u svijetu koje imaju i obrazovanu radnu snagu i relativno niske plaće i ekonomsku i političku stabilnost. Teško je naći sva tri faktora u istoj zemlji. Lakše je naći dva – ako imate obrazovanu radnu snagu i niske plaće, nemate političku stabilnost. Ili imate tu stabilnost i niske plaće, ali nemate obrazovanu radnu snagu. Srednja i Istočna Europa imaju sve tri karakteristike. Zbog toga su izravne strane investicije u velikim iznosima dolazile u tu regiju. Hrvatska ima mnogo od tih elemenata i kako se budete približavali standardima EU, doći će i do većeg priljeva stranih investicija koje otvaraju nova radna mjesta i pridonose gospodarskom rastu.

  • Ankete koje Svjetski ekonomski forum provodi u Hrvatskoj u sklopu projekta globalne konkurentnosti pokazuju veliku zabrinutost poslovnih zajednica zbog birokracije. Zbog toga podržavam inicijative Nacionalnog vijeća za konkurentnost koje se zauzima za smanjivanje tog regulatornog tereta. Mislimo da se tu radi o hrpi papira i zakona koji nemaju opipljiv utjecaj na produktivnost, ali imaju golem utjecaj. U vezi s tim je i efikasnost javne administracije, funkcioniranje zakonodavstva, vlasničkih odnosa… U toj kategoriji kvalitete javnih institucija može se postići napredak. Reformiranje institucija teže je nego smanjivanje inflacije ili stabiliziranje tečaja.

  • Koristimo se dvjema vrstama podataka. Dio su anketni podaci, a ostatak su čvrsti podaci o proračunskom deficitu, stopi inflacije itd. Anketni nam podaci služe za čimbenike za koje ne postoje čvrsti podaci. Kad želim saznati kako funkcioniira pravosudni sustav, jedini način da to učinim jest da anketiram korisnike tog sustava. Dakle, odgovor je na vaše pitanje da naš rad ima element subjektivnosti jer tražimo mišljenje poslovnih ljudi o nekim od navedenih faktora. No ne postoji drugi način osim da ignoriramo kvalitetu sudstva, zaštitu vlasničkih prava i sl. U tom bi nas slučaju kritizirali da ne uzimamo u obzir čimbenike za koje praksa i teorija pokazuju da su važni.

  • Nacionalna vijeća za konkurentnost mogu biti vrlo efikasan mehanizam za identificiranje potrebnih reformi i lobiranje pri vladi da se te reforme počnu provoditi. Pritom mislim na lobiranje u pozitivnom smislu te riječi, dakle da poslovna zajednica preko Nacionalnog vijeća uspostavi dijalog s vladom u kojem se trebaju identificirati područja promjena, osmisli strategiju reformi i na kraju se reforme trebaju provesti. Konačne odluke moraju donijeti tijela vlasti, no ona pritom moraju biti upoznata i sa stavovima poslovne zajednice. Kad god vlada smatra da ne treba mišljenje poslovne zajednice, održe se važnog izvora informiranja i podložna je pogreškama. Vidio sam to u mnogim zemljama. Bez dijaloga s poslovnom zajednicom vlada obično završila.

  • Ekonomisti o tome dugo debatiraju. U Čileu je pristup bio da budu neutralni. Dakle, dobro upravljanje na makroekonomskoj razini i poboljšanje poslovnog okružja bez davanja prednosti pojedinom sektoru ili favoriziranja pojedinih industrija. U tom su pogledu bili vrlo strogi pri formiranju propisa. Filozofija u pozadini takvog pristupa temeljila se na iskustvima iz prošlosti: kad god bi vlada selektivno intervenirala da bi potaknula određeni sektor, ti bi se poticaji uvijek zloupotrijebili i često je dozvoljilo do nenamjenskog trošenja resursa. Zbog takvih je loših iskustava vlada postala neutralna u svojim intervencijama. Primjerice, nije favorizirala domaću industriju u odnosu na strane kompanije, ali nije davala ni porezne olakšice stranim investitorima. To je za njih bilo jako dobro. S druge strane, vlade u Finskoj ili Izraelu interveniraju da bi, primjerice, poticale tehnološke inovacije. To je ondje dobro funkcioniralo jer je u Finskoj razina iskrenosti u javnoj upravi izrazito visoka, a mehanizmi kontrole izrazito strogi i transparentni.

  • Za to ne postoji jednostavno rješenje. Imao primjere velikih industrijskih zemalja gdje je država vlasnik takvih prirodnih monopola. S druge strane imate manje države gdje se država potpuno povukla iz tih sektora. U Čileu je velik dio javne infrastrukture poput autocesta financirao privatni sektor. Čileanci su se koristili tzv. privatno-javnim partnerstvima u kojima je većina novca došla iz privatnog sektora, davali su koncesije, pravo naplate cestarina i sl. Tako su izgradili najbolju infrastrukturu u Južnoj Americi. Naravno, to je uspjelo jer je vlada osigurala čvrstu pravila ponašanja da koncesionar ne bi pljačkao korisnike. Dakle, vlada je trebala osigurati strogoj pravilu.

  • To je velik problem, osobito u siromašnijim zemljama. Govorimo o kapacitetu države za provođenje kvalitetne politike koji je često vrlo ograničen. Imam znance među veleposlanicima zemalja članica Svjetske trgovinske organizacije koji su mi objasnili da se često maše, siromašne zemlje u pregovorima ne mogu izboriti za dobre uvjete jer nemaju kvalificirane pregovarače. Trgovinski su pregovori vrlo složeni i morate imati visokoobrazovane, kvalificirane stručnjake, a mnoge ih od tih zemalja nemaju. To je primjer kako nedostatak sloja visokostručnih pripadnika javne uprave šteti interesima države.

  • To je prilično kontroverzno pitanje. Estonija ima flat tax, Rusi su ga također uveli, i to prilično uspješno. No flat tax je uspio u Rusiji zato što do tada nitko nije plaćao porez. Porezni je sustav bio tako neefikasan i imao toliko nepotrebnih iznimki da je uvodenje jednostavnog poreza bilo golem administrativni napredak pa su se porezni prihodi znatno povećali. U Velikoj Britaniji neće uvesti flat tax. Raspravljali su o tome, no flat tax ima vrlo malu potporu. Britanija ima progresivni porezni sustav koji jako dobro funkcionira jer postoji kultura plaćanja poreza – poduzeća plaćaju porez i trošak je neplaćanja poreza visok (ljudi idu u zatvor zbog toga). Zbog toga uvodenje flat taxa ne bi povećalo porezne prihode. Naprotiv, to je regresivni porez zbog čega ga poreznici ne vole. Pitanje je je li Hrvatska sličnija Velikoj Britaniji ili Rusiji. Cijela se debata svodi na to.