Imunološkom zavodu prijeti stečaj zbog vrlo vrijednih nekretnina

Imunološki zavod Hrvatske, nekad respektabilnu zdravstvenu ustanovu, zajednički godinama uništavaju Ministarstvo zdravstva i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Na taj se način zatiri godine znanstvenog rada u toj ustanovi jednako kao i prerada krvnih derivata i proizvodnja imunoglobulina, seruma i cjepiva te ostalih strateških medicinskih produkata. Među zdravstvenim stručnjacima prevladava mišljenje da se Imunološki zavod namjerno upropastava i vodi u tzv. programirani stečaj zbog nekretnina u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu i zemljišta u Sv. Nedelji pokraj Zagreba.

Zatiranje Imunološkog zavoda ostvaruje se ‘zamrzavanjem’ privatizacije, odnosno održavanjem između podržavanja i privatizacije, čime se onemogućuje razvoj državne ustanove ili privatne profitne kompanije. Nakon ‘zamrzavanja’ privatizacije dio prerade krvnih derivata od Imunološkog zavoda preuzeo je Zavod za transfuziju krvi. Prema mišljenju ‘kočničara’ nespojivo je dobrovoljno davanje krvi s privatnom komercijalnom djelatnošću trgovanja krvnim derivatima. Izravnim intervencijama Ministarstva zdravstva 1995., kojima je Imunološkom zavodu zabranjen uvoz potrebnih sirovina za preradu i proizvodnju proizvoda na svjetskom tržištu, započelo je desetljetno razdoblje poslovanja s gubicima.

Problemi Imunološkog zavoda počeli su 1993. kad su se njegovi zaposlenici naivno upustili u postupak privatizacije prema Markovićevom modelu pretvorbe kao i u pregovore o strateškom partnerstvu s jednim zavodom slične djelatnosti iz inozemstva. S namjerom zaustavljanja započete pretvorbe i pregovora o strateškom partnerstvu Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva, te Stjepan Turk, tadašnji direktor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, smijenili su 1997. akademika Vlatka Silobrčića, posljednjega uspješnog direktora Imunološkog zavoda i zagovornika privatizacije.

Godinama se zbog te smjene vodi i sudski spor koji primjereno hrvatskom sudstvu bez rješenja čeka na zastaru. U Sudskom registru i danas stoji zabilježba: ‘Upisuje se postupak pred Trgovačkim sudom po tužbi od 30. srpnja 1997. radi ništavnosti odluke glavne skupštine od 30. lipnja 1997. o izboru članova Imunološkog zavoda d.d.’

U nametnutoj ‘režiji’ privatizacije prema Hebrang-Turekovu modelu stvorena je vlasnička struktura: HZZO 50 posto, HZMO 16,32 posto, HFP 3,22 posto, dok ostalih 30,46 posto dionica drže privatni mali dioničari, svi s manje od jedan posto dionica, izuzev Guste Santinija sa 4,70 posto. Ta vlasnička struktura godinama je ‘zamrznuta’, odnosno ne ostvaruje se nastavak obećane privatizacije.

Imunološki zavod d.d. kotira na Varaždinskoj burzi kao javno d.d. poduzeće. Prema revizorskim pojašnjenjima priloženim Izvješću s burze redom se navodi: prihodi od prodaje iznose 56 posto prošlogodišnjih, zarade po dionicama nema jer je ostvaren gubitak u poslovanju, rezultati poslovanja su mnogo lošiji od planiranih, na likvidnost negativno utječu i dalje veliki dugovi kliničkih i županijskih bolnica (Prema revizoru Imunološkog zavoda Deloitte & Touche iz Zagreba).

Zamišlili smo poslovanje Imunološkog zavoda analitički prikazati prema bruto dobiti prije umanjenja za kamatu, prihodu i postojećem stanju imovine za razdoblje od 1995. zaključno sa 2005. godinom. Stavljanjem u međusobne odnose tih pokazatelja kroz desetljetno razdoblje točno bi se mogao odrediti pad poslovnih rezultata. Zbog toga smo Tatjanu Sindik Milošević, direktoricu Imunološkog zavoda, zamolili za te podatke i dodatno pitali: Očekuje li se nastavak privatizacije, ili je prevladao stav da Imunološki zavod treba ostati u većinskom državnom vlasništvu? Koliko narudžbi je od HZZO-a, a koliko od ostalih naručitelja? Ako se Imunološki zavod u cijelosti privatizira, očekuje li se da će HZZO i nastaviti poslovati s Imunološkim zavodom kao i dosad, ili će se početi primjenjivati propisi o javnoj nabavi i raspisivati javna nadmetanja?

Prema Sudskom registru zabilježena je i sudsko tužba zbog imenovanja Nadzornog odbora Imunološkog zavoda, a mali dioničari tvrde da su dvojbine i međuvremene dokapitalizacije kojima je naknadno povećavan vlasnički udjel države. Nezadovoljni su i ulaganjima u Imunološki zavod, nema ni grijanja u poslovnim prostorima, pa kako sve to komentiraju Uprava i Nadzorni odbor Imunološkog zavoda?

Tatjana Sindik Milošević je umjesto odgovora poručila po svojoj tajnici da ‘nema što dodati pitanjima’? Ništa bolje nismo prošli ni kod većinskog vlasnika HZZO-a. Punih tjedana glasnogovornica nam je obećavala odgovor od Stručnih službi HZZO-a (Marijan Kovačić koji je ujedno i predsjednik Nadzornog odbora Imunološkog zavoda kao predstavnik većinskog vlasnika). Ali do zaključenja ovog broja odgovor nije stigao. Izostanak odgovora ne iznenađuje, jer bahati državni namještenici u Hrvatskoj ne nose nikakvu odgovornost zbog uskraćivanja informacija poreznim obveznicima. A Marijan Kovačić je otprije poznat javnosti po tome što je šlamperaj HZZO-a pokušao prikriti nemoralnim ponudama novinarima akreditiranim u zdravstvu.

Hebrang i Turek su zaustavljanje pretvorbe prema Markovićevu modelu i prekidanje pregovora o strateškom partnerstvu opravdavali sprečavanjem ‘bijega strateških djelatnosti iz Hrvatske’. U svijetu ima mnogo kompanija sličnih Imunološkome zavodu u privatnom vlasništvu. Ništa ne smeta da i Imunološki kao privatna tvrtka ugovorima rješava svoje poslovne odnose s javnim zdravstvom u Hrvatskoj. Prilikom je, doduše, zbila osjetljiv dio koji se odnosi na preradu krvi, jer se danas mnoge infekcije prenose krvlju. Činjenica je da je krv koja se prikuplja u Hrvatskoj nešto manje zarazena različitim infekcijama od uvoznih. To opravdava da se derivati iz krvi nastoje dobivati iz krvi koja se prikuplja u Hrvatskoj, bez obzira na to što je riječ o relativno malim količinama i zbog toga je proizvodnja mnogo skuplja.

Dva su činitelja bitna pri dobivanju derivata iz krvi. Prvi je stupanj čistoće izvorne krvi prije prikupljanja, dok je drugi bitni činitelj kontrola prikupljene krvi. Dobrom kontroloj može se svaku krv učiniti prihvatljivom za dobivanje derivata. Kad se dobije uzorak krvi treba ga testirati i nakon toga pohraniti na pola godine kako bi se osiguralo da nije propuštena neka infekcija koja se u trenutku prvog testiranja tek stvarala i nije bila uočljiva. Produkcija derivata iz manje od 100 tisuća litara krvi nije ekonomična. U Hrvatskoj za preradu nije moguće skupiti toliko krvi, pa bi se prerada manjih količina isključivo ‘domaćih’ krvi trebala subvencionirati.

Da bi se prekinulo upropaštavanje Imunološkog zavoda mora se donijeti definitivna odluka o tome hoće li se privatizirati ili podržavati. Ovo stanje između podržavanja i privatizacije Imunološki zavod definitivno vodi u bankrot i propast. Nije bitno tko obavlja stratešku javnu funkciju, privatni ili javni servis. Nema razloga da javno servisiranje ne obavljaju i privatni servisi. Nad privatnim servisima koji obavljaju servisiranje za potrebe javnih djelatnosti bitan je učinkovit javni nadzor.

Preciznim uređivanjem etičkih pravila i nadzora moguće je na osnovama javno-privatnog partnerstva urediti i djelatnost Imunološkog zavoda. I obratno, moguće je iz strateških razloga Imunološki zavod podržavati. Stručnjaci procjenjuju da bi trebalo u djelatnosti uložiti približno 100 milijuna dolara ako bi se htjelo iz Imunološkog zavoda ponovno napraviti respektabilnu ustanovu. Ali i nakon tog ulaganja trebalo bi osigurati stalnu subvenciju pogonu za preradu krvi prikupljene isključivo u Hrvatskoj.