Prohibicija – loše rješenje

Ako država, kompanije i građani ne odustaju od uzimanja novih kredita, koliko god HNB igrao ulogu policajca, potražnja će naći ponudu. Nakon pričuve od 55 posto, što još može učiniti HNB?

Bankari su se ponovno sukobili s guvernerom Rohatinskim. Ovoga puta povod je Odluka o posebnoj obveznoj pričuvi na obveze prema izdanim vrijednosnim papirima. U prijevodu i na konkretnom slučaju riječ je o ‘porezu’ Središnje banke od 55 posto, koliko će poslovne banke u Hrvatskoj morati beskamatno polagati u HNB od svake emisije obveznica. Prva žrtva je RBA koji je iznenadna mjera guvernera Rohatinskog zatekla usred izdavanja obveznica u vrijednosti 600 milijuna kuna.

Iako su u Hrvatskoj udruzi banaka opovrgnuli najavu da će podnijeti tužbu Ustavnom sudu, to će se, prema najnovijim informacijama, ipak dogoditi. Ustavna tužba se ne sprema zbog najnovijih mjera posebne obvezne pričuve (POP-a), nego zbog cijelog sustava graničnih obveznih pričuva (GOP-a).

Treba biti realan. Guverneri središnjih banaka i direktori poslovnih banaka obično i jesu u trajnom sukobu. Nadmudrivanje je normalna stvar. Problem, ne samo za njih nego i za nacionalnu ekonomiju u cijelosti nastaje kad sukobi prevrše mjeru. A to se sada događa u Hrvatskoj.

Uvođenje nameta od čak 55 posto na izdavanje bankarskih obveznica koje se plasiraju na domaćem tržištu, čime se ne povećava inozemna zaduženost, može se usporediti s prohibicijom. Monetarna vlast, u želji da za- koči povećanje kredita u zemlji, pokušava smanjenom ponudom ublažiti potražnju za novcem. Vrlo je vjerojatno da će takvi pokusaji, kao i svi drugi u povijesti znane prohibicije, završiti ne samo neuspjehom nego i teškim posljedicama.

Da su stvari izmakle kontroli upućuje nekoliko signala. HNB se više ne usteže donositi drakonske mjere i primjenjivati ih retroaktivno. Loše je kad eskaliraju sukobi guvernera s bankarima, ali još je opasnije ako su drakonske mjere koje poduzima HNB jedino što mu je preostalo da zakoči zaduživanje.

Odluka o obveznoj pričuvi na bankarske obveznice pisana je u velikoj brzini, pa se potkrala i greška prema kojoj bi pod udar 55-postotnog ha-rača došle ne samo obveznice nego i nove emisije bankarskih dionica. Zato se sada na brzinu rade Upute ne bi li se greške ispravile.

Jedni će najnovije potuze Savjeta HNB-a tumačiti kao nervozu uoči skorog izbora novog (starog?) guvernera. Drugi će upućivati na neuspjeh u kočenju kreditne ekspanzije. U zadnja tri mjeseca 2005. godine vanjska zaduženost banaka i poduzeća porasla je za više od 2,5 milijardi eura.

Sve upućuje na to da se kaos povećava. Prvo, čudno je da Središnja banka mora ‘hlatiti’ ekonomiju u kojoj je rast BDP-a samo 4 posto. Obično se u kočenje kreće kad se rast ubrza na 7 ili više posto, pa postoji opasnost od preinvestiranja.

Drugo, zaista je Sizifov posao pokušavati hlatiti konjunkturu na strani ponude kredita. Ako postoje država, kompanije i građani koji ne odustaju od uzimanja novih kredita, koliko god Središnja banka igrala ulogu policajca, iznaci će se putovi da se potražnja zadovolji. Poput prohibicije na alkohol u SAD-u davnih 30-ih prošlog tojeca: kad se roba nije mogla dobiti u registriranim trgovinama, kupci su je potražili na crnom tržištu.

U slučaju hrvatskog tržišta kredita, od najnovijih mjera HNB-a, kad je o građanima riječ, korist bi mogli imati ‘banderasi’ (ponuditelji kredita koji se oglašavaju po rasvjetnim stupovima – ‘banderama’).

Naravno, neke bi kredite sva- ka središnja banka rado dopustila. Riječ je o novcu, svejedno iz domaćih ili ino izvora, koji bi išao u proizvodnju za izvoz. Nažalost, takvih je zahtjeva malo, a jedan od glavnih razloga je – dugogodišnja politika jake kune koja destimulira izvoznu orijentaciju hrvatske ekonomije.

Kaos povećava i različit tretman države kad ide u emisiju obveznica, s jedne, i banaka, s druge strane. Reći će u HNB-u da nemaju ovlasti stati na kraj zaduživanju države, ali ako između monetarne vlasti i vlade nema koordinacije, nikakve restriktivne mjere prema drugim sektorima neće dati dugoročno korisne rezultate. Pogotovo kad se tvrtki poput Magme bez problema omogući da se emisijom komercijalnih zapisa domogne 75 milijuna kuna za uvoz igračaka iz Kine!