Izazov tradicionalnom teatru

Inscenacijom Žudnje, kontroverzna književnica Sarah Kane prvi se put prikazuje u Hrvatskoj u nekom institucionalnom kazalištu.

U režiji Boruta Šeparovića, utemeljitelja Montažstroja, kazališne skupine koja je devedesetih bila ‘zaštitni znak novog i drukčijeg kazališta’, Žudnja je građansku publiku dovela u rizičnu situaciju, suočila ju je s nepoznatim. Otvarajući prostor postdramskom kazalištu, Žudnja je, kako sam Šeparović navodi, ‘više događaj nego predstava koji spaja elemente glazbenog teatra s elementima multimedijalne umjetnosti’. Takto glumci djeluju s plazmama, s glazbom, s glomaznom back-projekcijom pokušavajući uspostaviti ravnotežu sa svim elementima predstave u kojoj tekst gubi primat.

Istodobno pokušavaju prenijeti žudnju koja se u tekstu Sare Kane događa u svojevrsnim rječitim trzajima, malenim zapisačima, eksplozijama osobnih nagnuća, ljubavi, strahova, promašaja i patnje.

Dvije muške (Milan Pleština, Damir Markovina) i dvije ženske osobe (Alma Prica, Zrinka Cvitešić), označene tek slovima, neprestano su upućene prema objektima vlastite žudnje preko koje preispituju opravdanost vlastitog postojanja i tako stvaraju tko-vo poetičnih iskaza. Na plazmama neprestano teku neke preučene ili možda zamisljene scene iz života tih neimenovanih ljudskih bića. Istodobno kamera u ruci glumaca bilježi trenutačnu događajnost koja se projicira na jednoj od plazmi. Pokušaji i promašaji komunikacije s drugima i sa samim sobom prekidaju se snažnim Bachovim kompozicijama u izvedbi Snježane Rucner kao najtočnijim iskazom žudnje.

Zavodljivost razloženog pisma Sare Kane Šeparovića je odvela u konstrukciju koja djeluje ‘s one strane drame’, koja inzistira na živom kazalištu, na hiperrealizmu, na jednakopravnom tretiranju svih elemenata predstave, u konstrukciju koja postoji u polju postdramskoga.

Upravo zato ova predstava neće ispuniti očekivanja publike jer takav repertoarni iskorak HNK teško podnosi. Budući da ne odgovara zahtjevima klasičnog dramskog teatra, čiju koncepciju HNK neumoljivo podupire, Žudnja je premijernu publiku u najmanju ruku razočarala. Navikla da je u nacionalnoj kući dočekuju tradicionalne forme, publika je nakon završetka mlako pljeskala. Na takve je Šeparović hrabro podsjećao na glomaznoj back-projekciji, svojevrsnoj videomemoriji dugogodišnje produkcije HNK, na kojoj su se projicirali inserti iz predstava odigranih na toj pozornici. Šeparović je tako svojom Žudnjom, postavivši je upravo u nacionalnoj kući, eksplicitno doveo u pitanje zatvoren, dosadan i krut kazališni mehanizam i zbog toga mu treba zapljeskati.