Slavko Lončar, prvi čovjek Jadrolinije, zbog polemika u vezi s donošenjem Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu u posljednje vrijeme u medijima često spominjana i prozivana osoba. Ne zato što Lončar daje izjave, intervjuje ili saziva konferencije za novinare, već upravo zato što se nigdje ne čuje i što je uskraćio informacije i objašnjenja koja bi kao predsjednik Uprave u sudbom osnovnim danima za Jadroliniju trebao i morao dati. Nije se oglasio ni dok se pred vratima Jadrolinije zbivalo ‘događanje naroda’, odnosno kad su ga splitski dokeri prozivali zbog duha Jadrolinije prema Trajektnoj luci Split.
Javio se tek da poručci radnicima Jadrolinije kako nije dobro da pokreću štrajk i zaustavljaju brodove, iako je to njihovo legitimno pravo, jer se sve može riješiti na drukčiji način. Pristom je spominjao da Jadrolinijine brodove nije zaustavio ni rat, što se doimalo nepotrebnim patetičnim u njegovu nastojanju da na radnike svali teret odgovornosti. Time je svakako otupio oštricu štrajkaša. Mnogi su u tome vidjeli njegovu želju da sačuva svoje pozicije u odnosu na poslodavca. Bilo kako bilo, taj je potez za Lončara vrlo tipičan.
Za Slavka Lončara, oni koji ga dobro poznaju, reći će da je uvijek ‘vladao iz sjene’. Uvijek je bio pri vrhu, uvijek ondje gdje se donose prevažne odluke, ali nikad prvi u piramidi vlasti. Reći će također da nikad ne gubi živce, nikad se ne svađa i ne ulazi u polemike ili prijeti. Pravo nikada nije direktan ni drastičan i nikad nikomu nije rekao ne, ali je uvijek nekako, na kraju, ispadalo onako kako je on htio.
Slavko Lončar rođen je 1946. u Vinjanu Gornjem, iznad Imotskog, na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Studirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a nakon završenog studija preselio se na Korčulu. Tu je upoznao suprugu Aleksandru, diplomiranu farmaceutkinju, s kojom ima kćer Tamaru. Nakon dolaska u Rijeku radio je u Privrednoj banci, točnije u štedionici 09.
Sredinom 80-ih kandidirao se za financijskog direktora Jadrolinije i tu počinje njegova karijera u našem najvećem putničkom brodaru. Svi se slažu da je Slavko Lončar vrstan financijski, nedvojbeno lukav i neslomljiv. Mnogi su mu, tvrdi jedan od njegovih bliskih suradnika, htjeli ‘stati na rep’, među ostalima i Željko Lužavec, svojedobno direktor Jadrolinije, ali nikomu to nije uspjelo. Direktor i poslije predsjednik Uprave Jadrolinije postao je, na iznenađenje mnogih, nakon odlaska Milivoja Ružića 1998. godine. Iznenadenje jer se spekuliralo da će tu fotelu zauzeti mnogo eksponiraniji i poznatiji igrači. Uglavnom, iz svijeta brojki nezamjetljivi Lončar ušao je u svijet u kojem je morao donositi drukčije odluke i uz koji uvijek ide i politika. Zanimljivo je da se Lončar nikad ne izjašnjava o svojoj stranačkoj pripadnosti pa su svi uvjereni da pripada nekoj stranci, ali nitko ne zna kojoj. Njegovi suradnici tvrde da je bio u bliskim odnosima s Dariom Vukićem, da je s njim imao svojevrstan ‘deal’ pa većina misli da je HDZ-ov igrač. No rado je viđen i njegova se riječ poštuje i u SDP-ovim krugovima. Nemalen hendikep, kada je postao direktorom Jadrolinije, bilo je nepoznavanje engleskog jezika, nužnog u brodarskim tvrtkama. No on nikad nije rekao da nešto ne zna, uvijek je pozorno slušao i brzo učio. Tako je uz posao doktorirao na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment. Disertacija se zvala Upravljanje financijama korporacije u funkciji povećanja tržišne vrijednosti dionica.