Crne točke

U kontekstu javnih diskusija, obilježenih političkim intonacijama, o inicijativi Europske komisije kojom se potiče zona slobodne trgovine na tzv. zapadnom Balkanu, bitna pitanja konvergencije hrvatske ekonomije prema standardima EU ostaju u drugom planu. Iako se screening odvija prema očekivanjima, a vanjskopolitičke aktivnosti Vlade stvaraju novi optimizam, sustav funkcionaliranja nacionalne ekonomije u posljednjih petnaest godina nije se značajnije transformirao.

Ako danas, s dovoljne ekonomsko-povijesne distancije, analiziramo učinke napora ‘povratka u kapitalizam’ u hrvatskom gospodarstvu i ostalim ekonomijama jugoistočne Europe (zapadnog Balkana), možemo zaključiti da su ti učinci vrlo skromni. Početni entuzijazam prema brzim promjenama i usvajanju standardnog sustava funkcionaliranja koji vlada u razvijenim europskim ekonomijama vrlo je brzo iscrpljen donošenjem krovnog Zakona o trgovačkim društvima i uvođenjem PDV-a po uzoru na njemačko zakonodavstvo. Iako su ta dva zakonodavna zahvata, uz privatizacijski okvir koji je više služio političkom klijentelizmu nego ekonomskoj tranziciji, sigurno imala veliko značenje, ne može se prevladati sumnja u nepostojanje cjelovite strategije ekonomskog preobrazbe. Vladina administracija, naime, već cijelo desetljeće nije uspjela kreirati novi sustav funkcionaliranja kao što su to učinile ostale tranzicije zemlje, danas zemlje Nove Europe. Štoviše, može se govoriti o retrogradnim tendencijama kojima se ne samo nastoji petrificirati postojeći nego i vratiti neka rješenja karakteristična za prethodni ekonomsko-politički sustav.

Porezni sustav, primjerice, osim uvođenja novih poreza nije doživio značajnu promjenu. Porezna administracija, koja je u stalnom sukobu s ekonomijom i koja u poduzetnicima i poslovnim ljudima vidi ogrožene protivnike, poseban je problem. Nedovoljno kompetentni poreznici, koji u brojnim kampanjskim naporima prikupljanja poreza neodoljivo podsjećaju na orijentalne porezne sustave, stvorili su i uporno održavaju zatvorenu poreznu koncepciju. Ne postoji zemlja u EU u kojoj u poreznim sporovima između države i poduzetnika odlučuje poseban sud u sklopu porezne uprave. U razvijenim ekonomijama potpuno je razumljivo da je izvršna vlast (porezna uprava) samo jedna strana i da porezne sporove rješava neutralna strana – zakonodavna vlast.

Visoko porezno opterećenje, među najvišima u Europi, s druge strane, ne pogoduje bržem razvoju slobodnog poduzetništva. Porezi nisu u funkciji ekonomskih politika, već gotovo isključivo služe političkim ciljevima.

Porezna administracija posebno je sumnjičava prema međunarodnim kompanijama koje svoje poslovanje šire i na hrvatsko gospodarstvo. Autistično ponašanje poreznih uprava prema stranim poduzećima nije samo jedna od velikih zapreka direktnim stranim ulaganjima nego daje velik doprinos ocjenama o niskoj konkurentnosti hrvatske nacionalne ekonomije. Korporativni porezni propisi nisu prilagođeni suvremenom nadgraničnom poslovanju i poslovnim modelima velikih nadnacionalnih korporacija. Paradoksno je da su domaći poreznici posebno sumnjičavi prema međunarodnom prometu usluga i gotovo u pravilu u njima vide pokušaje evazije hrvatskih poreza. Optuživanje austrijske ili francuske kompanije da neutemeljeno i prikriveno pokušava transferirati dobit iz svoje hrvatske podružnice fakturiranjem različitih usluga, kao što se to u praksi često događa, ne samo da nije logično nego nije u skladu s nastojanjima Hrvatske da se priključi elitnom društvu tih razvijenih zemalja. Hrvatski porezni sustav, u kojem dominiraju porezi na potrošnju, ne samo što je nepravedan jer amnestira bogate slojeve društva nego nije u funkciji ekonomskog rasta.

Fascinacija nekretninama također je jedno od nasljeđa hrvatskog sustava iz ranijih ekonomskih sustava. Sredinom 70-ih, u vrijeme eksplozije potrošačkih kredita, ekonomske su politike poticale ulaganja u neproduktivne nekretnine. Iako je potpuno jasno da hrvatski građani imaju u vlasništvu velike vrijednosti nekretnina koje nisu izgrađene u svrhu poduzetništva, porezne politike ne samo da ne oporezuju nekretnine prema njihovoj vrijednosti nego niskim porezima potiču daljnja pretvaranja likvidnog u ‘mrvtvi kapital’. Nisko oporezivanje luksuzne potrošnje, ponajprije automobila i nekretnina, može biti dugoročni generator fiskalnog i vanjskotrgovinskog deficita. Sljedećih godina, ako se želi postići prilagodavanje hrvatskog poreznog sustava standardnim poreznim sustavima u EU, Vlada mora poduzeti reforme.

Devizno je zakonodavstvo poseban paradoks: zakoni kojima se strogo uređuju uvjeti pod kojima poduzeća i građani mogu obavljati transfere u inozemstvu jednostavno ne odgovaraju zahtjevima vremena u kojem vlada potpuna konvertibilnost nacionalne valute, a hrvatsko se gospodarstvo ubrzano uključuje u globalne ekonomske integracije. Osim u Srbiji i Hrvatskoj slični zakoni ne postoje u tranzicijskoj Europi. Osnovna logika toga zakonodavnog okvira potječe iz vremena nestašice deviza 80-ih godina, kada su kreirana vrlo komplicirana i, poslije se pokazalo, potpuno neučinkovita rješenja kako bi se povećala likvidnost deviznog sustava. Rigidnost deviznog zakonodavstva ostala je do danas, a uklanjanje tih potpuno nepotrebnih zakona usporava ponajprije velika devizno-kontrolna administracija koja svoju opstojnost veže uz devizne propise.

Carinski sustav i carinska administracija imaju posebno značenje. Ulaskom u EU Slovenija je morala temeljito reformirati carinsku službu, a novi carinski režim pod nadzorom europskih carnika još se uhoda. Hrvatska je carina potpuno neprilagođena standardima EU, u tome području neće biti dovoljno samo prilagoditi carinske propise nego će se morati uložiti mnogo veći napori u transformaciju carinskog sustava. Europska administracija ne može ni zamisliti postojanje ‘mekanih’ dijelova europske granice kakvi sada postoje na nekim dijelovima hrvatske granice. Razumijeva je sumnja EK u sposobnost Hrvatske da organizira učinkovitu carinsku službu koja ulaskom u EU neće biti hrvatska, već europska carina.

Postojeći fiskalni sustav, iako pod pritiskom MMF-a stalno unapređivan, ne može se ni usporediti s fiskalnim sustavima zapadnoeuropskih zemalja. Način na koji se konstruira proračun i na koji se preraspodjeljuju prikupljeni porezi u svojoj se biti nije mijenjao tridesetak godina. U većini europskih zemalja prikupljanje poreza ide od razine lokalne samouprave prema središnjoj državi, a kod nas je suprotno. Ulaskom u EU, naime, središnja hrvatska država gubi onu fiskalnu suverenost koju sada ima, a dominiraju regije sa svojim fiskalnim sustavima. Sadašnja lokalna samouprava, usitnjena i upravljana političkim kriterijima, ne može preuzeti fiskalnu odgovornost bez duboke preobrazbe. U našem fiskalnom sustavu gotovo da postoji pravilo nekontroliranog trošenja. Donedavno su najveći potrošači bili vezani uz vojsku i policiju, a danas je neusporedivo veći problem nadzirati učinkovitost financiranja javnih radova i troškove zdravstveno-socijalnog sustava. Koncentracija i centralizacija poreznih sredstava omogućila je velike javne investicije, politički zanimljive, ali ekonomski potpuno upitne, i potaknula opasnost od ne-transparentnosti njihove ekonomike.

U monetarnom i financijskom sustavu stvari stoje nešto bolje, iako je na dulji rok neodrživ tinjući sukob između monetarne vlasti i Vlade i otvorena nesnošljivost između Središnje i komercijalnih banaka. Prema novom zakonskom okviru hrvatska Središnja banka uživa položaj ‘četvrte vlasti’. Funkcioniranje monetarne vlasti nije se, nažalost, bitno promijenilo tijekom tranzicije i ne može se govoriti o značajnijem razvoju i promjenama u odnosu na zatečeno stanje početkom tranzicije. Monetarna se politika vodi uglavnom reaktivno, a supervizorska funkcija Središnje banke tek danas poprima obrise suvremenog sustava nadzora bankarskih poslova. Više kao anegdotu možemo navesti primjer slovenske središnje banke čiji se čelnici dugo nisu mogli oporaviti od šoka koji je izazvao posjet guvernera Središnje kineske bankarske institucije koji se zanimao za iskustva u uspješnom upravljanju ciljanom inflacijom u vrijeme priprema za ulazak u EU.

Hrvatska ekonomija uglavnom funkcionira na zakonodavnoj infrastrukturi naslijeđenoj iz ranijih sustava. No neusporedivo više zabrinjava činjenica što državna administracija ne vidi potrebu za reformama, već se impuls promjena očekuju izvan domaćih sustava. Nijedna od dosadašnjih hrvatskih vlada nije ozbiljno zagrizla u problem cjelovite ekonomske tranzicije, već je pojedinačnim zahvatima stvarala nove neravnoteže.

Hrvatskim gospodarstvom vlada, nažalost, podjela između moderne privatne ekonomije, koja posluje potpuno usklađeno s globalnim standardima, i male zatvorene javne i klijentelističke ekonomije koja grčevito nastoji zadržati svoje neekonomske i nekapitalističke pozicije. Uz izuzetak Slovenije, koja je relativno brzo prošla tranziciju, ekonomski sustavi u državama nastalima na području jugoistočne Europe uporno nastoje zadržati svoje nasljeđe od otomanskih vremena do samoupravnog socijalizma. Hrvatske kompanije, osim časnih iznimaka, nisu posebno uspješne na europskim tržištima i zbog velikih razlika između ekonomskog sustava koji vlada kod kuće i onoga na razvijenim tržištima. To može biti prijeporaz zaključak za političku raspravu o ‘zapadnom Balkanu’, ali i dobar povod za poticanje trgovine i gospodarske suradnje uglavnom kompatibilnih ekonomija jugoistočne Europe. To je jednostavno potencijalno tržište na kojem se naši poslovni ljudi dobro snalaze i sklapaju poslove bez većih napora. Za usporedbu, sjetimo se Slovenije koja je na početku 90-ih godina vrlo uspješno iskoristila CEF-TA-u kao ‘mekši’ tržišni prostor za trening svojih poduzeća prije ulaska u EU. Slovenija pri tome nije gubila vrijeme te je proširila trgovinu sa susjednim zemljama i učinkovito prilagođavala svoju ekonomiju funkcioniranju u ‘tvrdim’ uvjetima jedinstvenog europskog i globalnog tržišta.