Zaista se ne može reći da Čabriću nedostaje dobrih ideja ili da u kratko vrijeme nije mnogo napravio, no priča je nedavno počela pokazivati i svoju drugu stranu, odnosno brojne slabe točke meteorškog uspjeha.
Kad je kapetan Dean Čabrić, čovjek koji je cijeli život proveo u zrakoplovstvu, 1997. utemeljio prvu hrvatsku privatnu čarter zrakoplovnu kompaniju, a pogotovo kad je ta kompanija počela nizati uspjehe i naglo rasti, imalo je to velikog odjeka u poslovnoj, ali i široj hrvatskoj javnosti. Zaredali su članci u svim medijima o širenju flote, povećanju broja radnika, otvaranju mnogih linija… U kratko vrijeme kapetan Dean Čabrić izgradio je imidž sposobnog poslovnog čovjeka, ali i dendija koji se uvijek okruživao lijepim ženama i skupim stvarima.
Tako nerijetko sudjeluje u različitim žirijima na izborima ljepotica, ali i organizira putovanja poput onog u Barcelonu za tada aktualne misice Ivanu Delač, Lanu Tišma i pratilje. Čabrić se, osim u posljednje vrijeme kad su događaji krenuli neželjenim tokom i kad je postao nedostupan, volio pokazivati u medijima i družiti se s novinarima. Sâm je često inicirao susrete i predlagao teme, zapravo ima urođen dar za promidžbu vlastitog lika i djela. Već njegov radni prostor odaje potrebu da stvori atmosferu uspješnosti i moci. Njegov ured izgleda poput Caringtonova u poznatoj sapunici.
Čabrić ima 66 godina, a odrastao je na Belvederu, staroj riječkoj četvrti čiji su stanovnici u velikom broju Fiumani (autohtoni Riječani – Talijani). Belveder je u doba Čabrićeva odrastanja bila četvrt kojom su vladali većinom siromašni gradski dečki koji su uzor bile zapadnjačke bande. Mnogi od njih imali su posla s policijom zbog krađi, šverca i nasilja. U takvom miljeu Čabrić se izdvajao ambicijom da postane ‘netko’. Izabralo je zanimanje s okusom avanturizma, postao je pilot. Iza sebe ima dva braka, a iz prvog braka ima odraslog sina, arhitekta, koji živi u inozemstvu. Čabrić sa suprugom živi na istarskom imanju. Cijeli svoj radni vijek proveo je u zrakoplovstvu, iza sebe ima 30 letačkih godina, proputovao je cijeli svijet i velik dio svoga života proveo u avionima i zračnim lukama. Kad su to prilike dopustile, zajedno s još nekim pilotima i gospodarstvenicima osnovao je Air Adriatic.
Kao razlog za osnivanje kompanije Čabrić navodi nedostatak turističkih charter letova kakvih je bilo do Domovinskog rata. O tome kaže: “Smatrao sam da i Hrvatska može imati jednu charter kompaniju kad ih Grčka ili Španjolska imaju po petnaestak.” Pritom je isticao da je njegova kompanija kompatibilna Croatia Airlinesu, a ne konkurentska jer se on bavi čarterom, a Croatia linijskim letenjem. I imao je pravo.
Sjedište je kompanije u Rijeci, a tehničke se baze nalaze u zračnim lukama Puli i Dubrovniku. Trenutačno ima oko 300 radnika i flotu od osam zrakoplova s približno istim brojem sjedala kao i državni prijevoznik Croatia Airlines. Air Adriatic pokriva 25 europskih odredišta, uključujući Rusiju, Izrael, Srednji istok i sjevernu Afriku. Do kraja 2005. preuzeto je, prema podacima iz Air Adriatica, 422.527 putnika, dvostruko više nego u 2004. godini. Tijekom četiri godine, odnosno od prvog leta 2002. do 2005. zrakoplovi Air Adriatica preuzeli su 777.768 putnika. U kratko vrijeme Čabrić je sa stranim turoperatorima sklopio ugovore o redovitom čarteru. Tako u Hrvatsku dolazi sve više turista iz Francuske, Irske, Italije, Njemačke, Španjolske i osobito.
Najveća Čabrićeva mljla bio je posao koji je potpisao s talijanskim Vladom o prijevozu afričkih izbjeglica iz Italije u Libiju. Čovjekom tvrtke, direktorom Letačke operativne kapetanom Zenom Singerom. On je prešao u novoosnovani Dubrovnik Airlines i počeo bespomoćni rat s Air Adriaticom za strane turoperatorove i stručne kadrove. Čabrić je tada rekao: “Da Singer nije dao otkaz, dobio bi ga. On je prije odlaska svim klijentima rekao da je Air Adriatic pred raspadom.”
No najveća mljla bio je posao koji je potpisao s talijanskim Vladom o prijevozu afričkih izbjeglica iz Italije u Libiju, što je izazvalo lavinu kritika. Amnesty International Hrvatske tvrdio je da je, prevozeći afričke izbjeglice, Air Adriatic sudjelovao u nečasnom poslu koji je za posljedicu imao smrt 106 imigranata. Radi se o Afrikancima koji morskim putem stižu do sicilijanskog otočka Lampeduse, a Talijani ih deportiraju u Libiju, ozloglašenu zbog stalnog kršenja ljudskih prava. Libijci su ih u neljudskim uvjetima, kroz pustinju, transportirali u matične zemlje, od čega su mnogi umrli. Osobito je odjeknulo, kako je tvrdio Amnesty International, što su druge aviokompanije, poput Alitalie i Blue Panorama, odustale od tog posla koji im narušava poslovni imidž. Iako su u Air Adriaticu tvrdili da nisu znali da je taj posao nelegalan, da su posao sklopili s talijanskim Vladom, a ne s mašijom i da su oni samo prijevoznici, ostala je gorka spoznaja da bi za novac učinili sve. To je Čabriću, dakako, u konačnici donijelo poslovnu štetu.
Dogodilo se i da je talijanska tvrtka Wind Jet raskinula ugovor o suradnji s Air Adriaticom, i to zbog nepoštovanja klauzula ugovora, odnosno zbog kašnjenja. Naime, Air Adriatic je iznajmio Windu dva aviona koji su zbog tehničkih pregleda u bazama izvan matične kasnili.
I naposljetku, prošli tjedan, posljednja u nizu loših vijesti bila je da su avioni Air Adriatica zadržani u Dubrovniku i Saudijskoj Arabiji zbog dugova i neispravnih dokumenata. Naime, na zahtjev Trgovačkog suda zbog milijunskog duga u dubrovačkoj zračnoj luci prizemljen je zrakoplov Air Adriatica. Očekuje se da će do sredine tjedna Uprava Air Adriatica donijeti prijedlog o osiguranju plaćanja duga. Istodobno je stigla i vijest o zadržavanju zrakoplova u Saudijskoj Arabiji zbog problema s dozvolom. Iz Air Adriatica tvrde da je riječ o pogrešci. Pogreška ili ne, činjenica je da za 160 putnika iz Nigerije, koji su prisilno spušteni, Air Adriatic više nije poželjna tvrtka.
Valja biti pošten pa priznati da su posljednjih godina, zbog poznatih problema, propale brojne aviokompanije s mnogo dužom tradicijom i u svjetskim razmjerima mnogo važnije. Stoga je zaista teško na nestabilnom tržištu avioprijevoza održati i razvijati tvrtku poput Air Adriatica. Naravno da takva situacija tjera prijevoznike da prihvaćaju poslove koje u normalnim okolnostima ne bi odradili, pa tako i kapetana Deana Čabrića. Dosad je uspjeha ne samo opstati već i razvijati svoj posao, od kojega je i Hrvatska imala koristi jer je četvera letovima obogatio turističku ponudu i pridonio povećanju broja gostiju. Air Adriatic je svakako njegovu djelo i dobra strana njegova karaktera koja ga tječe na uspješne poduzetničke pothvate, međutim, njegova druga strana, a to je sklonost da radi zarađe preuzme poslove u ‘sivoj zoni’ te pretrpela rastrošnost na račun poslova i radnika, mogla bi ga skupno stajati. Zbog toga su i veći i bogatiji propadali.
