Hrvatske su vlasti olakšim obećanjima susjedima i drugim zainteresiranim inozemnim skupinama otvorile prostor prijetećim porukama i zahtjevima, koji je sada teško bez političkih posljedica zatvoriti.
Proslotjedni protestni skup talijanskih optanata ispred Vijeća Europe u Strasbourgu i njihove zahtjeve za povrat imovine u Istri i Dalmaciji premijer Sanader namjerno je minimizirao. Pitanje optanata riješeno je Rimskim i Osimskim sporazumima, pa je sve to samo dio talijanske predizborne kampanje. No je li riječ o baš tako naivnom i minornom pitanju?
Retorika Carla Giovanardija, Berlusconijeva ministra za odnose s Parlamentom, ne ostavlja mnogo dvojbi. Kad ministar Giovanardi poručio da će Italija ‘izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju ne bi li obnovila talijanstvo Istre i Dalmacije’, onda on tek jasno iskazuje ono što je već desetljećima prepoznato kao talijanski nacionalni interes i što različite vlade uz različitu retoriku i na različite načine provode, ovisno o trenutačnim mogućnostima. Sukladno svome političkom profilu, neofašist i zastupnik u talijanskome Parlamentu Roberto Menia otići će korak dalje i biti još jasniji: Italija će vratiti Istru i Dalmaciju Italiji nakon što Hrvatska uđe u EU.
Odgovor različitih hrvatskih vlasti na ove i slične poruke uvijek je isti: nakon prvog iznenađenja slijedi mlako obećanje da će hrvatska vlast znati zaštiti hrvatske interese. I nalaženje opravdanja za prijeteće poruke iz susjedstva u njihovim unutarnjepolitičkim odnosima. Međutim, poruke s okusom prijetnje ili barem ujene ne stižu samo iz Italije. Iz Slovenije, navodno i opet zbog unutarnjih potreba, poručuju da Slovenija neće dati Hrvatskoj zeleno svjetlo za ulazak EU dok se ne riješi pitanje granice u Piranskom zaljevu. Ministar Giovanardi je prije nekoliko tjedana poručio da će Italija zapriječiti Hrvatskoj ulazak u EU ne sklopi li s Italijom ugovor o povratu imovine sličan onome kakav je skloplila s Austrijom. Pokazatelj da Italija misli ozbiljno jest i to da hrvatski ambasador već nekoliko mjeseci čeka u Rimu kako bi predao vjerodajnice.
Nakon što je i parafriran, slovenska strana sa svim logično koristi tu Račanovu pogrešku i kao početnu pregovaračku poziciju. Međunarodno pravo je doduše na hrvatskoj strani, međunarodni pravnički adut – neće dati zeleno svjetlo Hrvatskoj za ulazak u EU. Dakle, ponuda za trgovinu prilično je jasna – Piranski zaljev u zamjenu za podršku za ulazak u EU! Ona je za Hrvatsku i nepovoljna i neprihvatljiva, jer tko bi dao svoj teritorij u zamjenu za neku obećanu podršku, koja čak i ne vrijedi ako se ne prikupe i podrške ostalih 24 država. No hrvatske su vlasti posljednjih godina često upravo tako trgovale.
Drugi drastični primjer trgovine na vlastitu štetu, koji u posljednje vrijeme sve više izlazi na vidjelo jest posvemašna liberalizacija trgovine nekretninama od veljače 2009. godine, potpisan na s EU u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju još 2001. godine. Trgovina je po nas bila toliko loša da liberalizacija čak nije ni vezana uz članstvo u EU. Dakle, već je sasvim izvjesno da do 2009. Hrvatska neće biti članica EU. Sve je upitnije i još će upitnijim postajati širenje EU nakon ulaska Rumunjske i Bugarske, ali trgovina hrvatskim nekretninama bez obzira na to bit će liberalizirana. Sadašnja uvjeravanja da će u pristupnim pregovorima hrvatska strana uspjeti pomaknuti taj rok tek su puko bacanje prasi ne u oči domaćoj javnosti. Primjerice, upravo je liberalizacija prodaje nekretnina jedan od bitnih kameniča u strategiji ‘kulturne, gospodarske i turističke invazije’ o kojoj otvoreno govori ministar Giovanardi. Slične interese vlastitih državljana i vlastitog kapitala kroz tu klauzu lu mogu zadovoljiti i druge članice EU. I zar će je sada oni mijenjati samo zato što su hrvatski pregovarači i njihovi politički šefovi s pet godina zakašnjenja shvatili što su potpisali?
Uza sve to, u posljednjih pet godina skupio se još niz poteza i propisa hrvatskih vlasti za koje se političari polako počinju međusobno optuživati, a koji na dulji rok predstavljaju opasnu i olaku trgovinu temeljnim nacionalnim interesom. Na poticaj međunarodne zajednice, prije svega EU, i u želji za dobivanjem što bolje ocjene iz ljudskih prava i demokracije, Račanova je Vlada predložila, a Sabor usvojio, izmjene Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kojima je izjednačeno pravo na naknadu hrvatskih i stranih državljan. Komplimentirali su iz Austrije, Italije, Njemačke, Slovenije, SAD-a, veselili se Srbi iz bivših ‘SAO krajina’. Tada opozicijski, Sanaderov HDZ, bio je protiv tih zakonskih izmjena. Uistinu, nijedna država bivšega socijalističkog bloka, koje su u prošlom stoljeću bile pod stranom upravom, okupacijom, na čijem su području krojene granice, koje su bile prostor velikih poratnih migracija, nije željela zbog ulaska u EU otvoriti tu Pandorinu kutiju. Nisu to učinile ni Češka, ni Slovačka, ni Poljska, najmanje Slovenija. Zadržale su se na osudi i žaljenju zbog takvih postupaka, eventualno pristale da oštećeni strani državljeni imaju pravo prvokupna nakon ulaska u EU.