Piše: Antonija Knežević

Može li nova generacija vlasnika, usmjereni i školovani za biznis, voditi kompanije uspješnije od profesionalnih menadžera ili je točno da prva generacija stvara, druga uživa, a treća ‘spiska’ bogatstvo? O ni su mladi, obrazovani, a iza njihovih imena stoji najznačajnije – prezime. Ono je odredilo njihov životni put i za 15-ak godina većina njih sjedić će na čelu najvećih hrvatskih tvrtki, odlučivati o sudbinama tisuća radnika i upravljati golemim kapitalom. Riječ je, dakako, o nasljednicima obiteljskih biznisa, kojima roditelji namjeravaju povjeriti tu odgovornu ulogu, pa ih se od malih nogu na to usmjerava i za to školuje. Hoće li u njihovu slučaju vrijediti ona poznata izreka prema kojoj prva generacija stvara, druga uživa, a treća ‘spiska’ i jesu li oni zaista genetski predodređeni da poput svojih očeva stvaraju novac – pitanje je na koje je teško pružiti odgovor i vjerovatno će samo vrijeme moći pokazati koliko će oni u tome biti uspješni.

Iako se generaciju nasljednika u javnosti uglavnom percipira kao zlatnu mladež rođenu sa srebrnom žlicom u ustima, koja vozi skupe automobile i živi rastrošno, oni većinom odmah nakon završenog školovanja počinju raditi u obiteljskoj kompaniji, pripremajući se tako za ulogu nastavljajući tradicije. Slučajevi u kojima se vođenje posla namjerava prepustiti sposobnim menadžerima, a ne pripadnicima obitelji, kod nas su zasad uglavnom rijetki.

Najveći hrvatski poduzetnik Ivica Todorić, vlasnik koncerna Agrokor, svoje troje djece od malih je nogu počeo uključivati u biznis. Njegov primjer slijedili su i Mirko Grbešić, Andelko Leko, Josip Kordić, Milan Artuković, Stjepan Fiolić, Stjepan Will, Marinko Zadro, Nikola Lisičar i mnogi drugi.

Nasljednik Fininvesta, drvnoga diva iz Čabra, čiji je prošlogodišnji promet iznosio 320 milijuna kuna, Marin Filipović nije se otpravio u obiteljskom poslu. Nakon samo dva mjeseca na fakultetu građevine u Rijeci, koji je upisao jer se i otac bavio građevinom, shvatio je da to nije za njega i otišao je u Ameriku studirati financije i vanjsku trgovinu. Nekoliko godina radio je u Švicarskoj i Austriji, bavio se uvozom i izvozom, a prekretica se dogodila 1996. godine. Tada se, naime, sa suprugom odlučio preseliti u Zagreb. Počeo je raditi u Fininvestu, vodio je poslove u Bosni, a danas je zadužen za operativu cijele kompanije, dok njegov otac odlučuje o investicijama.

• Ocu je 71 godina, ali još radi. Ljudi poput njega, čiji je život klasična američka priča o uspjehu koja počinje s tri konja na kojima pet dana prevozi trupce, nikad ne napuštaju posao. Naprosto, naviknuli su se na rad i vole zabadati nos u sve – objašnjava Marin Filipović.

Njegovu je ocu, kaže, socijalni aspekt izrazito bitan, pa zato i nastavlja s nekim djelatnostima iako su se potvrdile kao neprofitabilne. Za razliku od Marijana Filipovića, sin Marin odluke donosi brzo i stvari rješava po kratkom postupku. Na njegov način razmišljanja i vođenja tvrtke prilično je utjecao život u inozemstvu, što smatra neprocjenjivim iskustvom. Na pitanje o nasljedivanju obiteljskog biznisa odgovara da unatoč raširenu mišljenju prema kojemu djeca sposobnih ljudi nisu i sama sposobna, njegov primjer potvrđuje istinitost druge izreke – naime, da druga generacija uspijeva održati poslovno carstvo.

Za strah od treće generacije za sada u Hrvatskoj još nema realnih osnova s obzirom na to da je većina privatnih tvrtki ‘stara’ tek desetak godina i njima još većinom upravljaju oni koji su ih i stvorili. Iznimku od ovog pravila čini dinastija Gavrilović. Naime, pisani dokaz iz 1690. godine govori da je u to vrijeme tvrtka bila aktivna.

Nasljednici obiteljskih kompanija često nisu znali cijeniti ono što su generacije prije njih mukotrpno stvarale, pa su tako uspjeli gotovo uništiti velike poslovne imperije, poput Hyatta hotela ili Max Factora. U prvom slučaju uzroci pada tvrtke vrijedne 15 milijardi dolara ležali su u rivalstvu 13 potomaka četvrte generacije obitelji Pritzker i njihovoj borbi za upravljanje bogatstvom. Nakon međusobnih tužbi, nasljednici su se jedino uspjeli dogovoriti u vezi s podjelom carstva na dijelove. Dogovoreno je da će 2011. godine tvrtka postati dioničko društvo, a nasljednici će dobiti pripadajuće udjele koji se mogu i isplatiti onima koji to žele.

Andrews Lustera, sina vlasnika slavne kozmetičke tvrtke Max Factor, nisu upropastili rođaci, već je sam kriv za to da ne može uživati u nasljednom bogatstvu vrijednom 5 milijardi dolara. Naime, mladi je bogataš osuđen na 124 godine zatvora bez mogućnosti pomilovanja, jer je djevojkama potajice stavljao u piće tzv. drogu za silovanje GHB. Optužen je za čak 87 slučajeva silovanja, sodomije, seksualnog napastovanja, trovanja drogom te za posjedovanje droge.

I dok većina vlasnika kompanija očekuje od sinova da nastave tradiciju, Drago Kamenski, osnivač Kamgrada, ne vjeruje da je takav razvoj događaja nužno dobar.

• Loše je dovesti dijete u tvrtku odmah nakon fakulteta. To bi bilo dobro kada bi ga zaposlenici tretirali kao početnika i postupno bi učio posao. Na žalost to se, prema iskustvu mojih kolega, u stvarnosti ne događa. Najčešće radnici u nasljedniku vide budućeg šefa i vlasnika, ugađaju mu i popuštaju, pa on nikad ne uspije ispeći zanat – ispričao je Kamenski, čiji stariji sin radi u Raiffeisen banci. Niti nakon što u RBA stekne određeno iskustvo na sadašnjem poslu, otac neće inzistirati da mu sin nastavi tradiciju. Svjestan je, kaže, da osoba koja nema afiniteta ili ambicije za nešto nema smisla na to tjerati.

• Ja sam firmu stvarao ni iz čega i nisam imao izbora. Nije lako voditi privatnu tvrtku, to traži 24-satni angažman i zato neću zamjeriti sinu ako odluči izabrati lakši put i raditi na manje zahtjevnom poslu kako bi imao više slobodnog vremena. Za razliku od mene on, nasreću, može birati – zaključio je Kamenski.

Tonči i Neven, ujedinili mesnice u privatno poduzeće. U mesnoj industriji danas već rade i njihova djeca: Ivica kći Nevena na čelu je PPK Karlovca, Tončijeve kćeri Milena i Ivana vode odjele u Splitu i Zagrebu, dok je njegov sin Miljenko voditelj odjela Uvoza i izvoza u sjedištu kompanije. Miljenko, iako najstariji muški potomak Pivaca, ne vidi sebe kao jedinog nasljednika poslovnoga carstva i vjeruje da će biznis nastaviti svi članovi zajedno.

• Posla ima za svih i svi će biti uključeni. Obiteljske firme svoju uspješnost mogu zahvaliti upravo činjenici da svi članovi rade za sebe i zbog toga se potpuno predaju poslu. Zato smatram da nije dobro kada tvrtku vodi menadžer, jer u poslu uza sebe morate imati pouzdane osobe, a to su moje sestre i rođaci. Naravno, potrebno je i učiti i usavršavati se – kaže 27-godišnji Miljenko koji je završio studij ekonomije, EMBA na Bledu i trenutačno radi na magisteriju u Splitu. S 15 godina, zajedno sa sestrama počeo je pomagati u očevim mesnicama. Koliko su svi oni predani poslu najbolje pokazuje činjenica da Miljenkov imenjak, njegov djed, iako mu je 80 godina, još radi u njihovoj najstarijoj mesnici u Vrgorcu.

Unatoč godinama, iz biznisa se ne povlači ni Žarko Kraljević, predsjednik Uprave Dinersa, koji kaže da će biti poput Dragutina Tadijanovića, do stote godine u poslu. Njegov jedini muški nasljednik je 25-godišnji unuk Borna, šef novih proizvoda u Dinersu i čini se da bi on, kada za to dođe vrijeme, mogao zasjeti na djedovo mjesto.

• Počeo sam raditi prije dvije godine, odmah nakon što sam završio studij međunarodne ekonomije na Websteru u Beču. Praktički, u petak sam diplomirao, a u ponedjeljak sam startao u Dinersu. Najprije kao referent, a godinu poslije otišao sam na obuku u sjedište tvrtke u Chicago – pripovijeda Borna i kaže da još mnogo toga mora naučiti od djeda kojega smatra jednim od najposobnijih ljudi u Hrvatskoj.

• Otvoriti kartičarsku kuću u vrijeme komunizma u Zagrebu, što je moj djed uspio napraviti, bio je tada pravi podvig. Te 1969. godine zbila su se dva povijesna događaja – potpisan je franšizni ugovor, čime je Diners ušao u Hrvatsku, a iste godine čovjek se spustio na Mjesec – našalio se Borna Korejzlu. Njegova majka Adriana također radi u toj kartičarskoj kući, kao direktora marketinga.

• Oduvijek sam znao da ću biti tu usmjeren, još kad sam kao dijete dolazio u firmu u kojoj je tada bilo nekoliko puta manje zaposlenih nego danas. Za sada sam zadovoljan radom u ovom odjelu jer se bavim inovativnim i zahtjevnim poslom – kazao je Borna.

I u većini drugih obiteljskih firmi muški potomci od malena su predodređeni za nasljednike, dok žene vrlo rijetko uspjevaju izbiti u prvi plan. Takvo tradicionalno razmišljanje, smatra Tatjana Divjak, poslovna savjetnica i trenerica umijeća življenja, teško je promijeniti.

• U obiteljima u kojima nema muške djece, zetovi se često pojavljuju kao nasljednici, dok se ženama vrlo rijetko pruža takva prilika. Takav patrijarhalni pristup kod nas je izrazito čest – navodi Divjak. Da je muškarac neminovno nasljednik posla, potvrdio je u svom odgovoru i Tomislav Antunović, trgovac naftom i vlasnik nekoliko hotela. Naime, na upit tko će od njegovo troje djece zasjesti na čelo Uprave tvrtke jednom kad se on povuče, odgovorio je bez razmišljanja: – Sin, naravno.

• Osim 32-godišnjeg Miroslava, koji je za-

Nastajanje obiteljskih kompanija u Hrvatskoj, objašnjava dr. Saša Poljanec Borić, doktorica društvenih znanosti u institutu Ivo Pilar, vezano je uz pojavu demokratske države koja je omogućila razvoj privatnog posjeda, odnosno njegovu afirmaciju, što u ranijem političkom uređenju nije bilo moguće. Doduše u Jugoslaviji su mali obrtnici kao i neke druge socioprofesionalne skupine mogli biti privatnici pa su neki od njih iskoristili novonastale prilike i povećali svoje vlasništvo stvorivši današnje tzv. obiteljske kompanije, npr. Agrokor. Većina hrvatskih obiteljskih tvrtki nastala je ili tako da su ljudi ulagali novac u poduzetničke projekte, što je često slučaj s vinariima u Hrvatskoj, ili su poduzetnici i/ili privatni investitori sudjelovali u privatizaciji otkupivši državna poduzeća, ugrađivši tako nekadašnja samoupravna poduzeća u svoj obiteljski imperij, kao što je slučaj s Andronikom Lukšićem.

• Obiteljske tvrtke nipošto nisu atipična struktura. Druga je strana priče u kojim okolnostima i na koji su način neke od njih u Hrvatskoj stvarane. One su, međutim, tipične u mnogim zemljama, primjerice Italiji, Koreji i Japanu i prisutne su u svim kapitalističkim ekonomijama. Uostalom, obitelj Rotschild generacijama je upravljala golemim bankarskim sustavom, kao što je obitelj Agnelli u Italiji upravljala, korporacijom ‘Fiat’ – objašnjava Borić. Prema njenim riječima, sasvim sigurno će dijelom tih tvrtki u budućnosti upravljati menadžeri, a ne članovi obitelji. No do toga će preokreta doći kad netko ocijeni da je efikasnije prepustiti tu funkciju nekom drugome. S izrekom ‘da djeca sposobnih ljudi nisu sposobna’ se ne slaže, jer takvo što je prije zaključak tradicionalne kulture nego racionalno stajalište.

• Jedino kad bi se na reprezentativnom uzorku promatralo tijekom vremena utjecaj vlasništva na efikasnost, moglo bi se ustvrditi ima li u toj izreci istine ili ne. Osim toga, okolnosti u kojima firma posluje u stalnoj su promjeni, pa uspon ili pad neke tvrtke ne ovisi samo o vrsti vlasništva nego i o nizu drugih okolnosti, među kojima je i pitanje tržišne konjunkture. Prema tome, tvrtka može propasti bez obzira na to je li riječ o korporativnom ili obiteljskom vlasništvu. Napokon, ako avionska kompanija propadne zato što međunarodni terorizam destimulira avionski promet, teško se može reći da je na tu propast utjecala tipologija vlasništva – zaključila je Borić.

Razuzdana Paris Hilton ‘Anonimna i bogata’ zasigurno nije sintagma kojom bi se mogla opisati Paris Hilton, jedna od nasljednica poznatog lanca hotela Hilton. Gotovo nema dana da njezine slike s razuzdanih partija ne osvanu u nekim žutim novinama. O bavljenju ozbiljnim poslom čini se i ne razmišlja. I dok je njezin najpoznatiji ‘uradak’ snimka spolnog odnosa s tadašnjim dečkom, neke druge poznanice nasljednice vrijeme provode radeći u očevim tvrtkama ili se okreću karijeri izvan obiteljskog imperija. Julie Louis Dreyfus, poznatija kao Elaine iz popularne serije Seinfeld, naslijedit će deset puta veći iznos nego obje sestre Hilton zajedno. Juliein otac vodi obiteljsku tvrtku Louis-Dreyfus Group koja se bavi energijom, brodovima, nekretninama i telekomunikacijama, a procjenjuje se da vrijedi oko 2,9 milijardi dolara. Za razliku od nje, kćer talijanskog premijera Silvija Berlusconija, 38-godišnja Marina, uključila se u očevo biznis. Nalazi se na čelu najvećeg talijanskog medijskog izdavača, Mondadorija, kao i medijskog holdinga koji je podigao njezin otac, Fininvesta. Vrijednost koju će ona jednog dana naslijediti procjenjuje se na približno 10 milijardi eura. Neke bogatašice poput Belinde Stronch, kćerke vlasnika tvrtke za proizvodnju automobilskih dijelova Magna International, okušale su se, i to uspješno, u političkom životu. Ona se, nakon tri godine na mjestu izvršnog direktora u obiteljskoj tvrtci, kandidirala na izborima i uspjela ući u Donji dom kanadskog parlamenta, kao član Konzervativne stranke. Na Forbesovoj listi najmoćnijih žena 2003. godine zauzela je 77. mjesto. Većina onih koji su samim rođenjem postali bogati najčešće se ipak ne odlučuje upravljati naslijednim bogatstvom i raditi u obiteljskoj tvrtci, nego uglavnom žive raskošnim životom trošeći novac iz svojih zaklada ili dividendi.

Marin Filipović, FinvestCorp, danas je zadužen za operativu cijele kompanije, dok njegov otac Marijan još uvijek donosi odluke o investicijama na burzu i prikupljanjem kapitala za nove investicije – navodi Čengić. Smatra da je profesionalizacija rukovođenja moguća uz različite tipove upravljanja poduzećem, a ona ovi smatra to razumljivim procesom sve do trenutka kad se time ne ugrožava daljnji razvoj tvrtke. Važno je, naglašava, može li tvrtka uz zadržavanje takve ‘obiteljske kontrole’ i dalje uspješno rasti i raspolagati s dovoljno kapitala za nova ulaganja.

Rijetku iznimku od nasljedivanja po muškoj liniji predstavlja nasljednica Generaltourista Petra Pećarević, koja je nedavno bila direktorica marketinga u toj turističkoj agenciji, a danas nosi titulu glavne operativne direktorice. No Petra posao ne naslijeđuje od oca, nego od majke. Ljepši spol uspio se izboriti za svoje mjesto i u poslu tradicionalno pridružan za muškarce – automobilskoj industriji. Dvadesetomodišnjica Žaklina Zubak direktorica je marketinga Auto-Zubaka, a do te se pozicije penjala postupno – najprije je počela raditi kao referentica marketinga jedne poslovnice, a zatim je preuzela funkciju voditeljice marketinga informacijskog sustava.

• Još za vrijeme studija pomagala sam u firmi, raznosila poštu i obavljala sitnije poslove. Bilo mi je logično nakon školovanja nastaviti raditi ovdje jer sam se, uostalom, kao dijete više voljela igrati s autićima nego s barbikama. To što radim ovdje opovrgava sve predrasude prema kojima je jedino jačem spolu primjereno osjećati strast i ljubav prema dobrim automobilima i vožnji – rekla je Žaklina Zubak. Žaklina sebe ne smatra pripadnicom ‘zlatne mladeži’, a činjenica da mnogi djecu moćnijih hrvatskih biznismena percipiraju na taj način, nju ne zabrinjava previše. Važnije joj je mišljenje ljudi koji je okružuju. Iskrenost njezinih riječi, ali i vidljivu skromnost svakako potvrđuje i metalni ljubimac koji trenutačno vozi. Iako bi se očekivalo da vozi kakvu ‘zvijer’ iz Ingolstadt a s četiri kruga na haubi, na njezinoj piše jedno ‘S’. Naravno, riječ je o Seatu, najmlađoj marki automobila koje uvozi i prodaje njezina sadašnja, a najvjerojatnije i buduća tvrtka.

• Seat je općenito nova marka koja se želi pozicionirati kao automobil namijenjen mladima i mislim da je zgodno da je i ja promoviram – zaključila je Žaklina. Osim nje, Pavo Zubak ima i 21-godišnjeg sina Ivana i 12 godina staru kćer Marinu, a o tome hoće li u budućnosti preuzeti odgovornost za upravljanje i poslanje tvrtke i ne razmišlja se, jer kažu da je sigurno samo jedno – nastojat će svojim radom održati i dalje razvijati obiteljski biznis koji su prije punih 26 godina započeli njihov otac i djed. I Zubak se prije više od dvije godine povukao s upravljačke funkcije u Nadzorni odbor a kormilo upravljanja tvrtkom prepustio je mladom menadžeru – Tomislavu Radošu.

Patrijarhalni odnosi ipak nisu najveći problem pri nasljedivanju, smatra Tatjana Divjak.

Karijera izvan obiteljskog imperija. Vanja Štrok – kreatorica s Nargess Gharani uspjeh. Svoje kreativne rešetke predstavlja na Londonskome tjednu mode, a u Hrvatskoj ih prodaje u dva ekskluzivna butika, u Zagrebu i Dubrovniku. Njezina mlada sestra Tena fotografira za časopis Marie-Claire. Svoje mjesto pod suncem djeca Franje Tomića, zastupnika BMW-a u Hrvatskoj, pronašla su u Njemačkoj: kći studira, a sin predaje na fakultetu. Očevim stopama očigledno neće krenuti ni kći Ante Vlahovića, jednog od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i dioničara Adrisa, koja trenutačno studira arhitekturu. S druge strane, djeca nekih vodećih hrvatskih poduzetnika, poput Ivana Ergovića, vlasnika Nexe grupe i hrvatskog kralja mljeka, Luke Račića, još su premala, pa je prerano zaključivati koju će profesiju izabrati.

• Ne može se generalizirati, ali da bi nasljednik uopće mogao uspješno voditi tvrtku, mora to uistinu željeti. Ako uz to ima i nešto roditeljskog talenta za biznis, velike su šanse za uspjeh jer će moći učiti od najboljeg mentora, svog roditelja – smatra Divjak. No još mnogo kockica, kaže, valja poslagati kako se ne bi dogodilo da otac stvara, a sin raskućuje.

• Biti dijete uspješnog roditelja ne mora nužno biti prednost jer to je ujedno i prilično opterećenje s obzirom na to da se od njega mnogo očekuje. Samo pojedinci s mnogo samopouzdanja i motivacije uspijevaju se snaći u poslu. Također, posve je pogrešan pristup prerano postaviti nasljednika na visoku funkciju samo zato što nosi obiteljsko prezime. On mora krenuti otpočetka i nipošto ga ne treba tjerati da pod svaku cijenu ide roditeljskim stopama ako to ne želi – kazala je.

Da uspjeh oca može biti motivirajući i potaknuti nasljednika da postigne još više pokazuje primjer Dragutina Biondića, koji je razgranao naslijeđeni biznis i danas uz Heruc posjeduje i tvrtke Lipa Mill, Domus, Centar banku i hotel Villu Dubrovnik, a procjenjuje se da je ‘težak’ oko 40 milijuna eura. Na ljestvici najbogatijih Hrvata nekoliko mjesta ispod njega nalazi se Branko Roglić, vlasnik tvrtki Croatia baterije, Orbico, Orvas i Orvas plus. Njegovi sinovi Stjepan (34) i Ivan (32) otpočetka su mu pomagali u širenju i povećavanju vrijednosti portfelja tvrtki.

• Ivan i ja smo u firmi od samog osnutka i prvi smo njezini zaposlenici, pa se zato ne smatramo drugom generacijom. Više od deset godina sudjelovali smo u stvaranju novih tvrtki, a danas, osim u Hrvatskoj, imamo još 15 distribucijskih firmi u Sloveniji, Bosni, Bugarskoj i Makedoniji. Obojica smo direktori u najvećem društvu, Orbicu, dok je otac aktivan u svim firmama i on donosi strateške odluke – ispričao je Stjepan Roglić kojemu je ambicija da uz vodeću poziciju u distribuciji robe široko potrošnje u Hrvatskoj, to ostvari i u regiji.

Slične želje u vezi s jačanjem firme i dobrim poslovnim rezultatima izrazili su i ostali budući nasljednici s kojima smo razgovarali. Svi oni, međutim tek će se trebati suočiti s nizom problema koje ozbiljan biznis donosi. Koliko su o njemu naučili pod skutom roditelja još nije jasno. S druge strane, opasnost od trošenja ‘obiteljskog srebra’ visi im nad glavom i viđena je već bezbroj puta. Hoće li poput razmaženih bogatašica, primjerice Paris Hilton, i netko od njih umjesto zasukanih rukava za radnim stolom izabrati mahanje rukama u zraku na privatnim partijama u ovom trenutku vjerojatno jednako zanima brojne tabloide kao i njihove roditelje koji su na svojoj koži osjetili koliko je teže zaraditi nego potrošiti. Jesu li i svoje nasljednike uspjeli odgojiti da razmišljaju na isti način pokazat će jedino vrijeme.