Salomon je Janici dao više novca nego što je zbog njezinih pobjeda prodao skija, ali njezin je utjecaj bio presudan na tržištima čije su zvijezde vozile na Salomonu, a vozila je i najbolja – Janica Kostelić.
Svaki proizvođač skija koji se odrekao suradnje sa zvijezdama ili nije mogao platiti koliko je bilo potrebno, propao je – kaže otac slovenskog skijanja Tone Vogrinc. Dogodilo se to svima koji su gubili prvake, talijanskom Lamborghini, američkoj tvrtki K2, Koestle je propao… Na kraju krajeva, Elan jedva preživljava jer nema ugovore sa zvijezdama. Treba napomenuti da Elan, dok na tim skijama nije počeo pobjeđivati Ingemar Stenmark, nije bio popularan čak ni u Sloveniji, a kamoli u Europi ili Americi. A Stenmark je, zbog svoje konzervativnosti i tvrdoglavnosti, doista bio maneken kakav se samo može poželjeti. Ne samo da nije mijenjao model skija nego je skijao na istom paru skija sve dok se one ne bi toliko istrošile da se na njima više nije moglo skijati.
Dok pobjeđujem na njima, ne treba ih mijenjati – govorio je Stenmark, a pobjeđivao je i pobjeđivao dok na kraju od Josipa Broza nije dobio Orden zasluga za narod.
Salomon je imao dugoročnu strategiju okupljanja pod svoj logotip što više najboljih skijaša. U Salomonu su procijenili da bi Janica Kostelić ubrzo mogla postati šampionka, lice s pobjedičkog postolja, a u trenutku su njezine usluge mogli jeftinije kupiti. Ako se može vjerovati dobro upućenom izvoru, osnovni je ugovor bio jeftin, ali kako su ga Salomon i Kostelić potpisivali kad je malo tko očekivao da će ona tako brzo pregaziti cijelu konkurenciju, tvrtka je navodno pristala na 100.000 njemačkih maraka bonusa za svaku pobjedu u utrci, 500.000 maraka za pobjedu u disciplini Svjetskoga kupa te na 1,000.000 njemačkih maraka bonusa za osvajanje Velikoga kristalnoga globusa.
Mizuno je poslije Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju Janici Kostelić platio toliko bonusa da su tvrtkini predstavnici brundali: S Hrvatskom više ništa! Ipak su pronašli zajednički jezik jer je Hrvatski skijaški savez pristao potpisati ugovor na iznos koji su u Mizunu nazvali pragom preko kojega ne mogu prijeći.
U konačnici je Salomon Janici dao više novca nego što je zbog njezinih pobjeda prodao skija, ali, smatra Tone Vogrinc, ipak je njezin utjecaj bio presudan na tržištima čije su zvijezde vozile na Salomonu, a vozila je i Janica Kostelić.
‘Što se tiče ugovora s proizvođačem skija, to nikako ne bi moglo biti manje od 1,000.000 eura’, kaže Zoran Gobac. ‘Hrvatski rukometni savez imao je ugovor s HT-om vrijedan 550 tisuća maraka na godinu, što je bio jedan od četiri takvih ugovora Hrvatskog telekoma. Mislim da Janica vrijedi minimalno 600-700 tisuća eura na godinu. To je, recimo, realna cijena. Ne znam koliko bih, da sam njezin menadžer, tražio od Milke, ali znam da je Ingemar Stenmark od Elana na kraju karijere dobivao između 1,2 i 1,5 milijuna maraka, a Mateja Svet između 800.000 i 1,000.000. To znam pouzdano, iz prve ruke. Samo za nošenje skija.’
Na krilima karijere Goran Ivanišević je stvorio teniski turnir, ali nije se mogao samofinancirati, pao je na testu samoodrživog razvoja. Davor Šuker je pokušao s nogometnom akademijom, nije uspjelo.
I tako smo došli do Svjetskoga kupa na Sljemenu.
Sve su hrvatske novine 15. srpnja 2004. izvještile o predstavljanju projekta slalomske utrke Svjetskoga kupa skijašica Zlatni medvjed koja se 20. siječnja 2005. trebala održati na Sljemenju.
‘Prije četiri godine počeli smo ostvarivati projekt izgradnje Sljemena kao skijaškog i turističkog centra. U međuvremenu su se dogodili planetarni rezultati obitelji Kostelić koji su, zajedno s ljudima iz Hrvatskog skijaškog saveza, omogućili ovaj projekt s kojim Zagreb ulazi u povijest’, tom je prigodom izjavio zagrebački dogradonačelnik i predsjednik Inicijativnog odbora utrke Milan Bandić.
Javnosti su, s naglaskom na obnavljanju infrastrukture, predstavljeni radovi na uređenju sljemenskog skijališta, pa je istaknuto kako je prije nekoliko dana počelo proširenje i denivelacija Crvenog spusta, a uskoro počinju radovi na poboljšanju cestovnog pristupa ciljnoj areni, tj. obnovi postojeće šumske ceste Gornja Bistra – Crveni spust.
O tehničkim detaljima najviše su govorili pročelnik Gradskog ureda za izgradnju Nenad Crnić i direktor TD Sljeme-Medvednica Dragutin Žiljak, koji su najavili servis i uređenje postojećih žičara za prijevoz skijaša na kojima se napokon uvodi automatska naplata (sustav ski-passova) zajedno s pokretnim trakama. To će kapacitet ski-liftova povećati za četrdesetak posto.
Naglašeno je da radovi neće utjecati na stanje Parka prirode Medvednica.
Najveći je problem organizatorima bila voda, tj. povećanje kapaciteta dovoda, no nakon postavljanja novih cijevi snježni će topovi raditi sa 75 litara u sekundi zasnježenja.
Kako se radi o noćnoj utrci, duž staze, koja je zbog sigurnosti skijaša krčenjem šume bitno proširena, bit će postavljena nova rasvjeta…
‘Cijela je priča počela s Gipsom i njegovim aktivnostima, Pavlekom, koji se nakon skijaške karijere odlučio posvetiti vođenju naše reprezentacije, a nakon što su Ivica i Janica postigli fantastične rezultate, sve su to prepoznali ljudi iz Svjetske skijaške federacije. Vedran i ja smo godinama žestoko lobirali za ovo, no to su bili tek preduvjeti. Da nije bilo truda čelnika Gradskoga poglavarstva, utrke ne bi bilo’, rekao je predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza i Organizacijskog odbora utrke Srećko Ferencak još jedanput istaknuvši važnost tog tipa sportske priredbe za predstavljanje cijele Hrvatske.
Rečeno je i da će projekt Svjetskoga kupa Zlatni medvjed stajati 19-20 milijuna kuna, od čega će 65 posto biti pokriveno TV pravima, marke tingom, sponzorima i prihodom od ulaznica, a ostatak će novca dati država i grad Zagreb, koji je u posljednje četiri godine na uređenje Sljeme na već potrošio oko 50 milijuna kuna.
Lobiranje za utrku Svjetskoga kupa dosegnulo je vrhunac kad su Zagreb i Sljeme posjetili direktor ženskoga Svjetskoga kupa Kurt Hoch i tehnički delegat FIS-a, voda natjecanja u Mariboru Gorazd Bedrač. Došli su procijeniti što sve Zagrebu i Sljemu treba da bi dobili organizaciju utrke.
‘Sljemu su potrebne neke preinake. Trebalo bi proširiti stazu, napraviti pravu cestu kako bi natjecatelji i gledatelji mogli do staze, napraviti žičaru do Bistre’, rekao je Kurt Hoch za Vjesnik od 17. travnja 2003. godine. ‘Isto tako, uz stazu sad ima mjesta za oko 20 tisuća gledatelja, a trebalo bi to povećati da bi stalo oko 50 tisuća navijača. Ako ima želje, sve je to izvedivo, a vidim da Hrvatskom skijaškom savezu volje ne nedostaje.’
‘Grad i država će nas podržati jer je to veliko natjecanje koje će biti velika promidžba gradu i zemlji, a takav će objekt biti na korist svima’, izjavio je u istom tekstu Pavle.
Međutim, u utorak, 22. travnja 2003. godine Vjesnik je objavio članak ‘Prostorni plan Medvednice ne predviđa širenje skijaških staza’ Gordane Petrović.
Ljuti koaliciji partneri i politički protivnici Milan Bandić i Krešo Ivaniš, koji je kao dio budućega prostornog plana izrađivao studiju programa odmora i rekreacije na Medvednici. On je rekao da prijedlog prostornog plana ne predviđa proširenje i proširenje postojećih skijaških staza, već zadržavanje postojećeg stanja u okviru rekreacijskog skijanja.
Nepovoljna klima za stazu na Sljemenu. ‘Ako se norme Svjetskoga kupa mogu uklopiti u postojeće skijalište, nemam ništa protiv njegova održavanja, ali i na višim planinama klimatske prilike znaju predstavljati problem’, rekao je Ivaniš.
‘Planovi za sljemensko skijalište predstavljaju želje samo jednog sektora sve dok se ne prihvati prostorni plan Medvednice’, citirala je kolegica Petrović Zlatka Uzelca, pomoćnika ministra zaštite okoliša za prostorno planiranje, naglasivši da prostorni plan prihvaća Sabor.