Home / Tvrtke i tržišta / DRŽAVNE ŠUME zalog za nove kredite

DRŽAVNE ŠUME zalog za nove kredite

U sjeni rasprava treba li strancima omogućiti kupnju nekretnina i poljoprivrednih površina u Hrvatskoj nezapaženo je prošlo da je na pregovorima u Bruxellesu jedno od prvih pitanja bilo kada će stranci iz EU u Hrvatskoj moći slobodno stjecati šume i šumsko zemljište. Nakon što se Crkvi, kao što je već ugovoreno, vrate nacionalizirane šume i šumsko zemljište, gotovo 30 posto od ukupno 2,5 milijuna hektara šuma u Hrvatskoj bit će u privatnom vlasništvu (računajući i oko 18,9 posto šuma koje su i prije povrata Crkvi bile privatne).

Nakon povrata šuma Crkvi, međutim, legitimima postaju i zahtjevi za povrat šuma i svim ostalim privatnim vlasnicima (ili njihovim zakonitim nasljednicima) kojima su šume nacionalizirane jednako kao i Crkvi. Ni u Državnom arhivu ni u drugim ustanovama nema preciznijih podataka o tome koliko je šuma i šumskog zemljišta nacionalizirano. Procjenjuje se da je većina šumskih površina u Hrvatskoj nacionalizirana, uglavnom bez naknade.

Dosljednom provedbom denacionalizacije većina šuma i šumskog zemljišta u Hrvatskoj trebala bi biti u privatnom vlasništvu, a državi bi trebao ostati malen dio, možda i manje od 20-ak posto ukupnih šumskih površina. No šume su obnovljivi prirodni resurs i nigdje u svijetu više nije dopušteno da netko šumu kupi i posiječe je. Toga su očito svjesni i u Crkvi jer, kako smo neslužbeno doznali, Crkva će, ako šume dobije natrag, nastojati s državom ugovoriti rentu i prepustiti joj da i dalje gospodari tim šumama.

Koliko vrijede šume u vlasništvu Republike Hrvatske, pa i otoci, poljoprivredno zemljište itd., sve dok nisu počeli pregovori s EU nije zanimalo državu kao vlasnika te imovine. Tek nakon osnutka Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnim imovinom nastoje se sastaviti i imovinske bilance u kojima se zasad iskazuju uglavnom tekuće, a rijetko ili nikad i dugoročne vrijednosti imovine određene prema načelima za tržišne vrijednosti. Zanimljivo je da ni hrvatske makroekonomiste dosad uglavnom nisu zanimale procjene vrijednosti šuma i šumskog zemljišta u Hrvatskoj.

Jedine procjene (stare i nekoliko godina) za svoje su potrebe stvarali stručnjaci Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Iz 1995. godine datira procjena da šume i šumska zemljišta u Hrvatskoj ukupno vrijede oko 25 milijardi kuna. U slučaju potpuno slobodne kupoprodaje šuma u Hrvatskoj ta se vrijednost na tržištu višestruko povećala, kao i vrijednost ostalih nekretnina koje sada na polulegalne načine ubrzano kupuju pretežno strani špekulanti da bi ih nakon ulaska Hrvatske u EU mogli još skuplje preprodati.

U procjeni stvarne vrijednosti šuma i šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske dosad su najdalje otišli američki stručnjaci istražujući za Svjetsku banku povjerljive kolaterale koji se mogu pretvoriti u vrijednost imovine radi hipotekarnog zalaganja. To znači da načinima otuđivanja šuma i šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske treba pridodati i njihovo hipotekarno zalaganje radi dobivanja međunarodnih kredita.

Postane li većina šuma i šumskih zemljišta u Hrvatskoj privatnima (pritom je svejedno je li riječ o denacionalizaciji, (ras)prodaji ili hipotekarnom zalaganju), dvojbenom postaje i odredba članka 52. Ustava Republike Hrvatske kojom je propisano da šume i šumska zemljišta, jednako kao i more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva kao dobra od interesa Republike Hrvatske imaju posebnu zaštitu države. Tom ustavnom odredbom određuje se i da će se posebnim zakonima propisati načini na koje ta dobra mogu upotrebljavati i iskorištavati vlasnici i ovlaštenici prava na njih te naknade za ograničenja kojima su eventualno podvrgnuti.

Da bi se u Hrvatskoj odmah moglo slobodno hipotekarno zalagati ili trgovati s (zasad) 30 posto šuma i šumskog zemljišta u privatnom vlasništvu, trebao bi se promijeniti Ustav. Ustavna odredba postaje praktički neprovediva jer realno nema izgleda da se propisima ograniči prava raspolaganja šumama i šumskim zemljištem međunarodnim hipotekarnim kreditorima, Crkvi i ostalim privatnim vlasnicima ni da im se propiše obveza da svojim vlasništvom moraju gospodariti kako se to sada propisuje državnim planovima gospodarenja.

Jednako tako upitnim postaje i najnoviji Zakon o šumama (NN, 140/05.). Osnovna je ideja tog zakona da se zabrani (ras)prodaja šuma i šumskog zemljišta u Hrvatskoj. Člankom 52. tog Zakona izrijekom je propisano da se šume i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske ne mogu otuđivati. Stavkom 2. istoga članka propisano je da strane pravne i fizičke osobe ne mogu stjecati pravo vlasništva nad šumama i šumskim zemljištem, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Kako se (ras)prodaja šuma može zaustaviti ako se usporedno ne može spriječiti da se šume hipotekarno zalazu? Čemu odredba da se šume u državnom vlasništvu ne smiju otuđivati ako većina šuma prestaje biti u državnom vlasništvu? Koji je smisao odredbe da strane pravne i fizičke osobe ne mogu stjecati pravo vlasništva nad šumama u Hrvatskoj, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, a da međunarodni ugovori pravno imaju veću snagu od zakona? I povrat Crkvi oko 10,8 posto šuma u Hrvatskoj treba se ostvariti na osnovi međunarodnog ugovora između Vatikana i Republike Hrvatske, dakle, prema odredbama.

Stav je vodećih šumarskih institucija i asocijacija da bi šume u Hrvatskoj i dalje trebale biti u vlasništvu države. U razvijenim zemljama vlasnici šuma mogu biti privatne i pravne osobe, gradovi ili općine, zadruge ili država. Svejedno je tko je vlasnik, bitno je da se šumama gospodari prema načelima održivog razvoja. Svim koji ne gospodare šumama na taj način u uređenim pravnim sustavima suspendiraju se prava raspolaganja.

O tome gospodari li se šumama bolje sada kad su u pretežnom vlasništvu Republike Hrvatske ili će se njima bolje gospodariti kad u većini budu privatne, razgovarali smo s Josipom Bartolčićem, upraviteljem Šumarije u Ivanjskoj i bivšim državnim tajnikom za šume. Bartolčić kaže da se dosad šumama u Hrvatskoj gospodarilo integralno, s obzirom na to da je više od 80 posto šuma prije bilo u društvenom vlasništvu, a od 1990. u vlasništvu RH. Bila je osigurana potrajanost prihoda na cijelom teritoriju, od podizanja novih sastojina do sječe zrelih ili prezrelih. I sada šume u vlasništvu RH imaju osiguranu potrajanost prihoda, odnosno samoobnovljivost i biodiverzitet (mogućnost vlastite prirodne reproducije). Šuma je za razliku od ostalih prirodnih bogatstava jedini samoobnovljivi prirodni resurs, objašnjava Bartolčić. To je kod privatnih šumoposjeda vrlo teško postići jer se radi uglavnom o malim parcelama, uglavnom manjima od jednog hektara, tvrdi Bartolčić.

Način gospodarenja šumama u vlasništvu RH propisan je, a većina je privatnih šuma dosad bila neuređena. Interes je privatnika profit. Jedan od izvora sive ekonomije upravo je tržište šumskim proizvodima privatnih šumoposjednika.

U državnim šumama iz godine u godinu evidentno je povećanje drvnih zaliha, siječe se samo između 60 i 80 posto godišnjeg prirasta. U privatnim šumama, barem dosad, nije bilo akumulacije drvnih masa.

Ako šume u Hrvatskoj u budućnosti i postanu pretežno privatno vlasništvo, neće biti štete ako se i privatni vlasnici budu pridržavali stručnih pravila o gospodarenju šumama. No, inspekcija je dosad uglavnom kontrolirala državne šume, a malo ili gotovo nikada privatne šume, naglasio je Bartolčić.