Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Prema ovrsi koju je provodio ZAP prije nekoliko godina, na glavnicu od 16.000 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom i sudskim troškovima, tuženi je trebao platiti iznos od 2.546.545 kuna.

Postupajući prema žalbi tuženika protiv presude Općinskoga suda u S. II-P-371/00 od 13. studenoga 2002. godine, Županijski sud u S. donio je presudu Gž-787/03 od 29. lipnja 2005. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U tom je slučaju bila riječ o jednoj od prvih pravomoćnih odluka u primjeni vjerodostojnog tumačenja članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama (NN, br. 28/96) koje je od iznimnog značenja i argumentom snage zakonodavca (neovisno o snazi argumenta) riješilo je veliku dvojbu godinama prisutnu u praksi – kako obračunavati zatezne kamate. Naime, ovisno o načinu obračuna kamata (komformni način i proporcionalan ili prosti način) pojavljuju se goleme vrijednosne razlike.

Tumačenjem je određeno da se za uračunavanje zateznih kamata za razdoblje dulje od godinu dana ne može primjenjivati komformni način obračuna, nego se primjenjuje proporcionalan (prost način obračuna), što znači da je svaki drukčiji obračun nezakonit i time zabranjena naplata kamata na neplaćene a dospjele kamate.

Kolika je specifična težina Tumačenja pokazuje činjenica da se često radilo o ogromnim razlikama (u slučaju spomenute presude riječ je bila o dugu od 113.144,17 kuna prema prostom načinu obračuna, a čak o 2.546.545,03 kuna prema komformnom načinu obračuna). Tumačenje ima prema naravi stvarni povrat ili retroaktivni učinak (ne donosi se nova pravna norma, nego se tumači postojeća) neovisno o ograničenjima koja u tu svrhu postavlja Ustav Republike Hrvatske.

Ustav Republike Hrvatske bitno ograničava povratni (retroaktivni) učinak zakona – moguć je samo iznimno, iz posebno opravdanih razloga, i to samo za pojedine odredbe zakona a nikako ne za cijeli zakon (čl. 89. stavak 5. Ustava), to je ograničenje posljedica opravdanog straha da se povratnim učinkom ugrožava prava i vlasti na pravnu sigurnost i vladavina prava jer su pravni subjekti svoje postupke prilagođavali postojećim pravnim normama i ne mogu biti krivi ako se nakon toga donesu drukčija pravna rješenja koja takvo zakonito postupanje proglase nezakonitim.

Kod vjerodostojnog tumačenja kao poznate pravne tehnike (ne samo u našem nego i u stranom pravu) ova Ustavom određena odluka nije obrazlagala. Sudovi su sudili, ali iz njihovih odluka (koje su glasile na isplatu glavnice s pripadajućom zateznom kamatom od određenog nadnevnika do isplate) nije se moglo vidjeti što će se dogoditi kod naplate dug, pa se stvarala gotovo nevjerojatna situacija u kojoj sudovi nisu do kraja (a kraj je provedba ovrhe) vladali vlastitim postupkom jer je ZAP bez ikakve svoje formalne odluke (u provedbi sudske odluke u kojoj nije bilo riječi o načinu obračuna zateznih kamata) vršio izračun prema načinu koji je sam smatrao zakonitim i koji (s obzirom na to da nije ni bilo odluke ZAP-a) nije ni imao gdje obrazlagati.

Povremeno je javnost senzibilizirana kada bi došlo do naplate koje su već na prvi pogled djelovale nevjerojatno (kada su niski iznosi glavnice dosezali ogromne iznose zajedno s kamatama, koje ni uz deviznu klauzulu ne bi ni približno bile tolike), a kada su takve odluke učestale, stvorena je kritična masa nezadovoljnika i zakonodavac se konačno odlučio na donošenje Tumačenja.

Tužitelj iz našeg primjera svojedobno je izgubio parnicu protiv treće osobe i bio pravomoćnom sudskom odlukom obvezan platiti glavnicu od 16.000 kuna s pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka. U ovrsi koju je proveo tadašnji ZAP (današnja FINA) sudsko rješenje o ovrsi na navedeni iznos provedeno je tako da je s računa tužitelja naplaćen iznos od 2.546.545,03 kuna, do kojeg iznosa je ZAP došao pripisujući kamate glavnici i u razdoblju kraćem od godinu dana i nakon proteka svake godine (komformna metoda). Nije to, nažalost, način postupanja specifičan za taj postupak, nego modus operandi koji je ZAP provodio.

Tužitelj je pokrenuo postupak protiv ZAP-a smatrajući da mu je ZAP nezakonitim (komformnim) obračunom nanište u različiti između stvarno naplaćenog iznosa i iznosa koji je trebao platiti. U vrijeme utuženja protiv ZAP-a i u vrijeme donošenja presude u prvom stupnju rješenje ovoga pravnog pitanja nije bilo jasno i stručna je javnost bila prilično podijeljena. Bilo je to vrijeme kada je sav platni promet vršio ZAP te imao položaj koji bi se mogao gotovo označiti kao ‘iznad suda’.

Tumačenje koje je ukinulo dvojbe oko obračuna vjerodostojnog tumačenja čl. 3. stavka 1 Zakona o zateznim kamatama u dvojbi može li se konformni način uračunavanja zateznih kamata primijeniti u slučaju kašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza za razdoblje dulje od godinu dana smatra se da to nije moguće, nego se za razdoblje dulje od godinu dana treba primijeniti proporcionalni (prost) način obračuna zateznih kamata.

Obrazloženje: Još od Justinijanovih Digesta, kamate se smatraju plodovima glavnice (‘Usura non natura per venit, sed iure perciptur’) no ne dolaze po samoj prirodi glavnice, već se stječu po nekom pravu kao fructus civiles. Radi ograničenja slobodnog ugovaranja previsoke stope zateznih kamata, u svakom slučaju se pristupilo njezinu propisivanju, uz zadržavanje temeljnih načela da zatezna kamata ima svoju kaznu funkciju radi osiguranja ispunjenja dugovanih novčanih obveza i funkciju naknade štete za neostvarenu korist vjerovnika u razdoblju u kojemu dužnik kasni s ispunjavanjem novčane obveze.

Uvjetovana i monetarnom stabilnošću zatezna kamata je tako postala ograničavajući instrument prema kojemu ona nema funkciju stjecanja materijalne koristi kroz kapital glavnice. Na takvim načelima temelje se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.) o zabrani i ograničenju plaćanja kamate na kamatu (članak 279.), te utvrđivanje načina uračunavanja glavnice, kamata i troškova (članak 400.) kao i određenje najvišeg iznosa neplaćenih kamata (članak 401.).

Posebnim zakonom, Zakonom o zateznim kamatama (‘Narodne novine’, br. 28/96.) u članku 3. stavku 1. propisan je način uračunavanja zateznih kamata, i to primjenom konformnog načina obračuna za razdoblje kraće od godinu dana. Razvidno je i nedvojbeno da se za uračunavanje zateznih kamata za razdoblje dulje od godinu dana ne može primjenjivati konformni način obračuna, već se primjenjuje proporcionalni (prost) način obračuna.

Kako se obračunava PDV na izvoz usluga? U kojem slučaju pravna osoba ne plaća porez na dodanu vrijednost na izvoz usluga? Treba li pravna osoba na konzultantske usluge za naručitelja iz inozemstva obračunavati porez na dodanu vrijednost?

Mjesto oporezivanja usluga u prometu s inozemstvom propisano je čl. 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN, br. 47/95. – 90/05.). Temeljno je pravilo da se usluge oporezuju prema sjedištu pravne osobe koja je obavila isporuku usluge. U vezi s tim općim pravilom u čl. 5. Zakona propisano je dvadesetak izuzetaka. Ako je za određenu uslugu propisan izuzetak od oporezivanja prema sjedištu poduzetnika koji je obavio uslugu, tada se primjenjuje taj izuzetak.

Tako se npr. sve usluge u vezi s nekretninama oporezuju prema sjedištu nekretnine. Ako je sjedište nekretnine u Hrvatskoj, mjesto je oporezivanja usluge u tuzemstvu, a ako je sjedište nekretnine u inozemstvu, takva usluga ne podliježe oporezivanju u Hrvatskoj. Usluge prijevoza podliježu oporezivanju u Hrvatskoj samo u dijelu koji se odnosi na naknadu za relaciju puta u tuzemstvu, a ako se radi o prijevozu dobara u izvozu ili o provozu dobara kroz Hrvatsku, tada se ne oporezuje ni dionica puta u tuzemstvu, već je ukupna usluga prijevoza oslobodena PDV-a.

Neke se usluge oporezuju prema mjestu gdje je usluga obavljena. Primjeri su takvih usluga usluge organizacije sportskih i zabavnih priredbi, zatim usluge koje se obavljaju na pokretnim fizičkim dobrima i dr. I naposljetku, neke se usluge oporezuju prema sjedištu primatelja usluge pa u slučaju kad je usluga obavljena za primatelja sa sjedištem u inozemstvu, ne podliježe oporezivanju u Hrvatskoj.

Riječ je o deset vrsta usluga propisanih čl. 5. st. 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, od kojih su u praksi najčešće promidžbene usluge, usluge inženjera, revizora, računovoda i prevoditelja i druge slične usluge savjetovanja, usluge ustupanja informacija, uključujući informacije o poslovnim postupcima i iskustvu te iznajmljivanje pokretnih dobara (osim prijevoznih sredstava). Dakle, među nabrojenim su uslugama koje se oporezuju prema sjedištu primatelja usluge i tzv. konzultantske usluge jer one obuhvaćaju poslovno savjetovanje i ustupanje informacija.

Ako se takve usluge obavljaju za inozemnog naručitelja, u računu za obavljenu isporuku ne zaračunava se porez na dodanu vrijednost, ali se izdavatelj računa obvezno mora pozvati na odredbu propisa iz koje to proizlazi. U ovom primjeru račun mora sadržavati sljedeću klausulu: ‘Na temelju čl. 5. st. 6. Zakona o PDV ova usluga ne podliježe oporezivanju u Hrvatskoj’.

Nema naknade za blagdane koji padaju u nedjelju. S obzirom na to da Božić, 25. prosinca i Nova godina, 1. siječnja ove godine padaju u nedjelju, imaju li prema posebnom zakonu svi zaposleni pravo na naknadu plaće za te državne blagdane?

Zakonom o blagdanima, spomenuo i neradnim danima u RH (NN, br. 136/02. i 112705.) propisani su dani državnih blagdana Republike Hrvatske. Zaposleni imaju pravo ne raditi u dane blagdana i pravo na naknadu plaće koju im na svoj teret isplaćuje poslodavac.

Kako u 2005. i 2006. godini Božić i Nova godina padaju u nedjelju, a nedjelja je za većinu zaposlenih dan tjednog odmora, većina zaposlenih nema pravo na naknadu plaće za te dane. Pravo na naknadu plaće za blagdan Božića i Nove godine koji padaju u nedjelju imaju samo oni radnici kojima je nedjelja prema tjednom rasporedu rada radni dan, a zbog blagdana ne rade. To je zato što se pravom na naknadu plaće radniku nadoknaduje zbog blagdana izgubljena zarada pa za radnika koji na dan blagdana ionako ne bi radio i da nije blagdan nema izgubljene zarade.

Većina će zaposlenih ostvariti pravo na naknadu plaće samo za dan 26. prosinca 2005. g. koji pada u ponedjeljak, a da nije blagdan, za njih bi to bio radni dan. Radnici koji zbog prirode djelatnosti ili potrebe posla rade u dane blagdana imaju za taj rad pravo na povećanu plaću. Iznos povećanja plaće određuje se izvorima radnog prava: ugovorom o radu, pravilnikom o radu i/ili kolektivnim ugovorom.

Ako je u različitim izvorima radnog prava koji obvezuju poslodavca pravo različito propisano, primjenjuje se princip pogodnosti prema kojem radnik ima pravo na za njega najpovoljniji iznos povećanja plaće za rad u dane državnih blagdana. Poslodavac može izabrati komu će dati božićnicu. Može li poslodavac koji nema obvezu isplate božićnice donijeti odluku o isplati božićnice samo nekim radnicima i može li svota božićnice biti različita za pojedine radnike?

Iako ga izvori radnog prava na to ne obvezuju, nema zakonske zapreke da poslodavac donese odluku o isplati božićnice ili drugog oblika godišnje nagrade radnicima. Poslodavac u odluci može utvrditi pravo na nagradu samo nekim zaposlenicima prema kriterijima koje sam odredi. Poslodavac može i različitim radnicima utvrditi pravo na različitu visinu godišnje nagrade (npr. ovisno o rezultatima rada, ovisno o složenosti poslova koje radnik obavlja, ovisno o tome je li radio cijelu godinu ili je u dijelu godine bio na bolovanju i dr.).

Pri donošenju odluke o visini božićnice ili druge godišnje nagrade poslodavac mora voditi računa samo o odredbama čl. 2. st. 1. Zakona o radu (NN, br. 137/04. – proč. tekst) koje zabranjuju diskriminaciju u radnom odnosu. Tako bi npr. eventualna odluka koja bi pravo na božićnicu uredila različito za žene i muškarce, za članove i nečlanove sindikata ili za radnike prema vjerskoj pripadnosti i sl. u sudskom postupku mogla biti osporena pozivom na zabranu diskriminacije propisano čl. 2. Zakona o radu.

Prema novom Pravilniku o porezu na dohodak (NN, br. 95/05.) neoporezivi iznos prigodne godišnje nagrade propisan je u visini od 2.000 kuna godišnje po radniku.