Hrvatska bi mogla bankrotirati na ratnim odštetama

A sada, kad su se prve emocije u vezi s uhićenjem generala Gotovine stišale, možda je posljednji trenutak da se u vrhu države probudi razum, da država sagleda gdje je, kako se izvući iz problema i koje su moguće posljedice ne uspije li u tome. Vrijeme je da se pročita i shvati ono što je u haaškim optužnicama odavno zapisano. A ondje piše da je Hrvatska sudjelovala u dva udružena zločinačka pothvata. Prvi udruženi zločinački potvahat je cjelokupan hrvatski angažman u BiH, okarakteriziran kao sustavni progon Muslimana-Bošnjaka u uvjetima međunarodnog sukoba u koji su bili uključeni praktički svi Hrvati iz BiH i sve hrvatske državne strukture. Ta je optužnica u hrvatskoj javnosti praktički prešućena, a hrvatska se vlast ponaša kao da se nje i ne tiče. Drugi je udruženi zločinački potvahat oslobodilačka operacija Oluja.

Bude li presuđeno da je hrvatska država sudjelovala u ta dva udružena zločinačka pothvata, bit će to prvi put u povijesti ratovanja da se oslobađanje vlastitih okupiranih teritorija, koje je kao okupirane kvalificirala i rezolucija UN-a, tretira kao planirani zločinački potvahat te da vojska koja je pobijedila u ratu i omogućila (Daytonski) mirnov sporazum bude kvalificirana kao zločinačka vojska. Na drugoj strani vrh JNA, koji je planirao, pripremio i poveo osvajački rat za veliku Srbiju, najprije napadom na Hrvatsku a potom na BiH, uopće nije optužen, iako su u optužnici protiv Miloševića pojedinci navedeni kao dio zločinačkog pothvata. Uz to, u optužnicama (veliko)srpski rat u Hrvatskoj nema međunarodni karakter, nego se kvalificira tek kao oružani sukob. Kako su moguće posljedice? Ne sruši li obrana optužbe protiv šestorice optuženika za hrvatski zločinački potvahat u BiH i optužbe protiv trojice generala optuženih za zločinački potvahat Oluja, odnosno tužiteljeve teze o udruženom zločinačkom potvahat, hrvatski Srbi i Muslimani-Bošnjaci mogu pribjeći privatnim tužbama s odštetnim zahtjevima protiv hrvatske države.

Možda je posljednji trenutak da se shvati kako plaćanje obrane Gotovine treba hrvatskoj državi jednako kao i samome generalu.

Asprava otvorena o tome tko će plaćati odvjetnike generala Gotovine na granici je neukusa. Možda je posljednji trenutak da se shvati kako ta obrana treba hrvatskoj državi jednako kao i generalu Gotovini. I ne može se svesti samo na odvjetnike, osobito ne samo na domaće odvjetnike, nego valja što prije angažirati neku eminentnu angloameričku odvjetničku kuću. To će, naravno, koštati, ali riječ je o obrani temelja države od optužbi da je nastala na jednom i sudjelovala u drugom zločinačkom potvahat. Ti se postupci ne dobivaju samo u sudnici nego moraju imati svoju lobističku i promidžbenu informacijsku komponentu, ne samo na hrvatskom nego i na međunarodnom planu. Pomoću tih postupaka valja pokušati nadoknaditi sve što je haaško tužiteljstvo izgradilo u proteklih deset godina, a hrvatska država propustila (u)činiti: prikupiti i na uvjerljiv način prezentirati dokumentaciju koja pobija teze o zločinačkim pothvataima, razobličiti nakazne pravne standarde zapovjedne odgovornosti koji se stvaraju na Haaškome sudu, inzistirati da i za taj sud vrijede standardi kaznenih postupaka sukladni onima koji se primjenjuju u suvremenom svijetu, procesuirati hrvatske ratne zločine pred vlastitim sudovima, ne prema instant-haaškim, nego prema vlastitim zakonima, razobličiti političko upravljanje haaškim tužiteljstvom na štetu Hrvatske, a u korist konstantnog i kontinuiranog britanskoga političkog koncepta podijeljene odgovornosti i osiguravanja (veliko)srpske dominacije na Balkanu. U protivnome: za desetak godina napadnuta strana isplaćivat će ratnu odštetu napadačima, pobjednici pobijedena. Uz uzajamno optuživanje je li za sve to više kriv Ivića ili Ivo. I možda uz još jednu saborsku deklaraciju o svetosti Domovinskoga rata.