Home / Biznis i politika / Traže se inspektori privatizacije

Traže se inspektori privatizacije

Hrvatskim je političarima dosta privatizacije. Nakon što je državna revizija propitala sve sumnjive slučajeve privatizacije i izvješće podnijela Saboru, saborski su zastupnici prošli tjedan donijeli zaključke kojima se Državnom odvjetništvu i Hrvatskom fondu za privatizaciju prepušta poništenje spornih privatizacija i oduzimanje nelegalno stečene imovine. Tom je odlikom Sabor posve oslobodio krivnje glavne krvice za neuspjeh privatizacijskog procesa: Hrvatski fond za privatizaciju te predstavnike vlasti koji su nadzirali njegov rad (odabrao saborski zastupnici, prema zakonu, čine polovinu Upravnog odbora Fonda) ili neizravno davali naloge kako Fond mora postupiti u određenom slučaju. Sabor javnosti na taj način poručuje da institucija odgovorna za proces prodaje državnih udjela u tvrtkama, za oda-

HFP bez kontrole. Slučaj Trgopromet: Panakartonaža je prema izmijenjenom ugovoru trebala dokapitalizirati Trgopromet robom u vrijednosti 1,05 milijuna DEM. Kasnije se ispostavilo da je u taj iznos Panakartonaža ugrađivala i 478 tisuća DEM vrijednu robu koju je Trgoprometu isporučila prije nego je kupila dionice kompanije. Unatoč tome, Fond je 1995. dao mišljenje prema kojem je dokapitalizacija obavljena u skladu s ugovornim odredbama i zakonskim propisima.

HFP nema ozbiljni sustav nadzora provedbe ugovora, a hrpa dokaza za dosad loše odrađeni posao može se naći u izvješću državnih revizora. Od 1991. do 2003., zbog neplaćanja je poništena čak četvrtina prodajnih ugovora, a ta je reakcija po nekad uslijedila i tri godine nakon što je kupac prestao otplaćivati ugovoreni iznos. U tim su se slučajevima privatizacijskom fondu vraćale dionice tvrtki kojima su nesuđeni vlasnici u međuvremenu obično rasprodali imovinu, isali kapital i otpustili radnike.

Obveza čije se ispunjavanje nekad kontroliralo a nekad zanemarivalo bila je dokapitalizacija. Tu je bilo svega; od toga da kandidat ponudi dokapitalizaciju, a da u prodajnom ugovoru ona misteriozno nestane, do smanjivanja ugovorenog iznosa. Ostali kriteriji navedeni u Zakonu o privatizaciji bili su toliko utopistički da se čak ni državna revizija nije upuštala u procjenu jesu li ispunjeni. Tako je pitanje o tome u kojoj je mjeri privatizacija rezultirala ‘očuvanjem produktivnih radnih mjesta, novim ulaganjima u društvo i gospodarstvo, tehnološkom modernizacijom trgovačkog društva, poticanjem razvoja poduzetništva’ – ostalo bez odgovora.

Dokaza za loš posao koji su odradili odgovorni za kontrolu privatizacijskih ugovora ima napretek. Splitsku Prehrambu je potkraj 1993. Fond prodao Stipi Prgo- HFP nema ozbiljni sustav nadzora provedbe ugovora, a hrpa dokaza za dosad loše odrađeni posao može se naći u izvješću državnih revizora. Nakon natezanja s Prgometom, Fond je 1997. godine donio odluku o prihvaćanju zahtjeva kupca o oslobađanju od dokapitalizacije u iznosu 700.000 DEM. Do prošle godine, vlasnik Prehrane je Fondu bio dužan još 649 tisuća DEM osnovne cijene tvrtke.

Obveze dokapitalizacije često su naprosto nestajale. Pri prodaji 50 posto dionica Visoko-gradnje, Fond je s kupcem, tvrtkom Marton, ugovorio dokapitalizaciju od 420 tisuća DEM. Revizori su otkrili da HFP nema podatke je li ugovorena dokapitalizacija provedena ili nije!

‘Krivi su zakoni, a ne sustav’. Izostanak HFP-ove kontrole provedbe kupoprodajnih ugovora odnosio se i na niz drugih elemenata ugovora. U slučaju Slobodne Dalmacije s početka naše priče, Globus Holding je prema ugovoru trebao dostaviti jamstvo banke za prvu od 59 rata koliko ih je trebao isplatiti za cijenu dogovorenu s Fondom. Slučaj Miroslava Kutle i Slobodne Dalmacije dobar je pokazatelj kako bi budući pokušaji državnog progona nemoralnih kupaca poduzeća mogli završiti. Splitski je sud presudio da Miroslav Kutle i njegova Globus grupa nisu u preuzimanju Slobodne Dalmacije napravili ništa protuzakonito.

Globus grupa je međutim više puta prekršila ugovor s HFP-om, ali Fond je to tolerirao. Prema ugovoru, Fond je mogao raskinuti ugovor ako u roku 30 dana kupac ne uplati dospjelu ratu ili ne dostavi bankovno jamstvo za taj iznos. Tvrtka jamstvo nikad nije dostavila, a s prvom je ratom kasnila godinu dana. Unatoč tome, ugovor je raskinut tek 1999. godine, i to zato jer je dvije godine prije toga Globus Holding prestao otplaćivati rate. Nikad nije provedena istraga.

Imenovanjem tima stručnjaka koji bi trebali reformirati privatizacijska pravila, Vlada i dalje inzistira na tezi da su krivi zakoni, a ne sustav koji ih provodi. Mnogo bi korisnija bila reforma Hrvatskog fonda za privatizaciju koja bi išla dublje od imena čelnog čovjeka.