ŠTO OČEKUJE AMERIČKU MONETARNU POLITIKU S NOVIM PREDSJEDNIKOM FED-a

Analitičari tvrde da nema većih razlika između odlazećeg predsjednika Alana Greenspana i novog Bena Bernankea. Ipak, može se naslutiti da će Bernanke biti transparentniji prema javnosti.

Potraj siječnja 2006. godine Ben Shalom Bernanke sjest će u fotelu predsjednika Američke središnje banke (FED). Kao što se već neko vrijeme zna, upravo je on nasljednik dosadašnjeg predsjednika Alana Greenspana koji nakon 18 godine na toj funkciji odlazi u mirovinu. Ostaje još da njegov izbor potvrdi Senat, ali to je ipak samo formalnost.

Za predsjednika FED-a Bernanke je predložio predsjednik George W. Bush, kao što je to i uobičajeno, a nakon prihvaćanja kandidature sljedeći je korak bilo svjedočenje pred Senatovim Odborom za bankarstvo, koje je nedavno i održano. Članovi Odbora nekoliko su ga puta tijekom obraćanja upozorili da će, bude li izabran za predsjednika FED-a, morati zadržati političku neovisnost u odnosu na Bijelu kuću. Usprkos tim upozorenjima jasno su mu naznačili da dobivanje potvrde Senata nije upitno, a očekuje se, s obzirom na aktualne teme i predstojeće blagdane, najkasnije u siječnju.

Diplomirao je na Harvardu 1975. godine, a četiri godine kasnije postao je doktor ekonomskih znanosti na famoznom Massachusetts Institute of Technology (MIT). Tijekom studija, a i kasnije za vrijeme profesure, istraživao je pojam ekonomske depresije, propitujući utjecaj odluka Središnje banke na tu pojavu, pretjeranim povećanjem kamatnih stopa. Nakon doktora, od 1979. do 1985. godine, Bernanke je predavao na Stanfordu, a zatim Princetonu, gdje je punih šest godina bio voditelj Katedre za ekonomiju. Tako je i privukao pozornost i istaknuo se kao vrhunski ekonomist u području monetarne politike, a u kolovozu 2002. bio je izabran za člana Upravnog vijeća FED-a.

Kada ga Senat potvrdi, Bernanke će postati najmoćniji ekonomist svijeta. U dobi od 51 godine, zahvaljujući dugom Greenspanovu mandatu, bit će tek 14-ti predsjednik FED-a i jedan od rijetkih sveučilišnih profesora koji su došli na tu poziciju. Na tu će funkciju doći s mjesta glavnog ekonomskog savjetnika predsjednika Busha, odnosno predsjednika Vijeća ekonomskih savjetnika (Council of Economic Advisers), što je obavljao tek nekoliko mjeseci, od prošloga ove godine. Prije toga bio je član Upravnog vijeća FED-a, a do tada se bavio isključivo akademskom karijerom.

Dok je Washingtonska politika novolje Bernankeova dokazivanja još nitko točno ne zna koja su njegova politička stajališta, iako je registriran kao republikanac. Dok je Greenspan zauzimao čvrste političke stavove, Bernanke je, naprotiv, čak i kao predsjednikov glavni ekonomski savjetnik, bio suzdržan u vezi s vrućim političkim temama. Zato se očekuje da će i nakon što bude imenovan na čelo FED-a nastaviti sa sudržanom politikom i neće se mijenjati u pitanja izvan monetarne politike.

Kad je predložio Bernankea, Bush je izabrao ekonomista na dobru glasu, koji dobiva aplauze kamo god se okrene. Ali to je i neobičan izbor s obzirom na Bushovu sklonost promoviranju ljudi samo iz uskoga kruga dugogodišnjih prijatelja i suradnika. Analitičari vjeruju da je izbor Bernankea kompromisno rješenje, jer Bush ne želi ponoviti pogrešku i izložiti se kritikama kao u slučaju imenovanja Harriet E. Mi-

Bernankeovim izborom nisu presretni ekonomisti koji zastupaju ekonomiju ponude i vjeruju da se velikim smanjenjem poreza i oštrim monetarnom politikom može najbolje osnažiti gospodarstvo.

Dok se Greenspan više oslanja na trenutačnu procjenu situacije, Bernanke smatra da bi jasno planiranje u odlučivanju o kamatnim stopama trebalo biti zastupljenije. Prema njegovoj procjeni inflaciju treba održavati na konstantnoj, optimalno određenoj razini. Davno prije nego što ga je Bush imenovao Greenspanovim nasljednikom, Bernanke je tvrdio da FED ne smije temeljiti svoj kredibilitet na tajanstvenosti i šarmu njegova predsjednika. Bude li prema Bernankeovu, FED će uskoro postati otvorena, manje misteriozna, a možda i manje intrigantna ustanova nego što je sada. Ne treba zaboraviti da je i za vrijeme Greenspana FED prošao svojevrsnu revoluciju kad je riječ o komunikaciji s javnošću. U početku njegova mandata nije bilo uobičajeno formalno najaviti akcije Središnje banke u vezi s kamatnim stopama, takav je pristup primijenjen tek godinama kasnije. Danas se promjene kamatnih stopa obvezno najavljaju, a često se daju i jasne smjernice o budućim aktivnostima FED-a. Usprkos Greenspanovu mrmljanju u gradu, poznatom kao ‘FED-ovski diskurs’, njegove su poruke nerijetko bile izuzetno jasne.

Bernanke dolazi na čelo FED-a s nekoliko ključnih stavova. Prvo, smatra da je važno targetirati inflaciju, jasno odrediti ciljeve i prezentirati aktivnosti javnosti. Drugo, vjeruje da postoji minimalna stopa inflacije koja je dugoročno optimalno rješenje, a iznosi oko dva posto. Treće, smatra da je sustavna deflacija izuzetno destruktivna za moderna gospodarstva. Četvrto, zalaže se za postupnost svih akcija i postupno prilagođavanje monetarne politike ciljevima. Peto, smatra da Središnja banka ne treba koristiti svoje instrumente kako bi utjecala na tržišne balone, tj. prenapuhane cijene na tržištu kapitala. Šesto, početkom godine najavio je pozitivna očekivanja za američko gospodarstvo u ovoj godini, optimističnije od privatnog sektora. I na kraju, snažno podržava ideju jedne valute za područje eurozone.

Prošle je godine naknada prosječnog šefa američke kompanije u industriji rasla 9,7 posto, u komercijalnom bankarstvu i energetici oko 46 posto. Podaci za ovu godinu bit će još impresivniji.

Vrhunski američki menadžeri ovoga su studenog imali što slaviti – nabijale burze, rekordne zarade i povrh svega svoje sve više plaće. U godinama neposredno nakon puknuća dot.com balona i skandala s Enronom njihove su plaće pale. Bar prema nekim mjerilima. Ali to je, sada je jasno, bio samo trenutak i uglavnom posljedica nevoljnosti menadžera da unovče svoje dionice na tada nepovoljnom tržištu vrijednosnih papira. Menadžerske naknade u Americi, sada najviše u svijetu usprkos naporima drugih da ih stignu, opet rastu impresivnim tempom. U fiskalnoj 2004. godini ukupna naknada prosječnog šefa kompanije u industriji porasla je 9,7 posto, a u komercijalnom bankarstvu i energetici oko 46 posto. U velikim kompanijama, koje čine S&P 500 indeks, ukupna naknada prosječnog šefa prošle je godine porasla 30,2 posto, a godinu prije 15 posto. To su podaci kompanije Corporate Library koja prati podatke vezane za upravljanje tvrtkama.

Nedavno povećani profiti donekle opravdavaju veće plaće. Ipak, riječ je o dugoročnijem trendu. U 2004. godini omjer naknada izvršnih direktora i prosječne plaće radnika u proizvodnji skočio je na 431:1 u usporedbi s 301:1 u 2003. godini. To i nije rekord: u 2000. godini omjer je dosegao 525:1, 1990. bio je 107:1, a davne 1982. samo 42:1. Ovogodišnji podaci pokazuju da se nesrazmjernost povećava.

Ali dok se sindikalci i lijevo orijentirani političari brinu za socijalnu jednakost, investitore muče drukčije brige. Rado će platiti iznimne uspjehe, ali su znatno manje oduševljeni kad su osrednji menadžeri bogato nagrađeni. Oprečni slučajevi Jamesa Kilsa i Michaela Eisnera to potvrđuju. Kils, šef Gillettea, javno je optužio kritičare svoga bonusa teškog 165 milijuna dolara koji je dobio za prodaju svoje tvrtke Procter&Gambleu za 53 milijarde dolara. Sve je kritike odbacio kao neprovjerene, netočne i neodgovorne. I Jim donekle ima pravo. Mnogo je učinilo u pogledu restrukturiranja tvrtke otvorivši time put dobroj prodaji i velikoj koristi dioničara.

Problem nastaje kad izdašne naknade dobivaju loši menadžeri. Michael Eisner bio je sjajan menadžer u prvom dijelu svoje dvadesetogodišnje vladavine korporacijom Walt Disney. No kao što je Leo Hindery istaknuo u svojoj novoj knjizi It takes a CEO, njemu je isplaćeno 800 milijuna dolara tijekom 13 godina. Za dioničare bi sigurno bilo bolje da je novac uložen u federalne obveznice.

Populistički kraj rasprave o menadžerskim naknadama potaknuo je neke pokrete u Kongresu. Lijevo orijentirani demokrat Barney Frank predstavio je prijedlog zakona koji bi trebao riješiti problem ‘poludjelih menadžerskih naknada’. On prije svega traži veću transparentnost, a ne blokiranje visine naknade jer bi to, što potvrđuje iskustvo, dovelo do kreiranja okolnih putova. Godine 1994. reforma koja je porezni odbitak od menadžerske plaće ograničila na milijun dolara samo je maksimum od jednog milijuna pretvorila u pravilo i inspirirala rapidni rast igara dioničama kao alternativni oblik porezne kompenzacije. Neki stručnjaci za mnoge korporativne skandale sada krive čudne poticaje za rizik koje je stvorila igra dioničama. Iako se ne očekuje da će Frankov nacrtno doista postati zakon, ipak se stvara pritisak na Komisiju za vrijednosne papire i burzu da pojačaju instrumentarij za potpunu transparentnost pa sada i neki biznismeni zahtijevaju veće restrikcije.