Hrvatska bilježi sporiji rast od ostalih država u tranziciji

Političke institucije u demokratskom društvu ostvaruju svoj legitimitet kroz uspješnost isporučivanja onoga što građani od njih očekuju. Više nego ikada neosporna je odgovornost kreatora ekonomskih politika i nositelja političko-ekonomskih odluka za iznašađenje odgovora za novu ekonomsku dinamiku koja će stvoriti pretpostavke za održivi rast i nova radna mjesta, što su glavna očekivanja građana Republike Hrvatske.

Otvarenje pregovora o pristupanju Hrvatske u Europsku uniju stvorilo je atmosferu novog optimizma. Sama činjenica da bi se Hrvatska već do kraja desetljeća mogla naći u krugu punopravnih članica EU dinamizirala je financijska tržišta i učvrstila vjerovanje političkih struktura da će se pitanje gospodarskog rasta riješiti automatizmom pristupanja. Bez odgovarajućeg miksa ekonomskih politika kojima bi se osigurale pretpostavke za ubrzanje i dugoročno održivi privredni rast, to se naravno neće dogoditi.

Stope rasta društvenog bruto proizvoda u Hrvatskoj bile su u razdoblju od 1995. do 2004., naime, osjetno niže nego u drugim usporedivim tranzicijskim zemljama i, naravno, niže nego u nekim razvijenim zemljama EU. Hrvatski BDP je u tom razdoblju narastao 39,1 posto, u Poljskoj 43, posto a Mađarskoj 40,2 posto. Između ‘starih’ članica EU najviše je raslo gospodarstvo u Irskoj (96,5), Finskoj (38,1 posto), Španjolskoj (36,5 posto) te Austriji (21,2 posto). Rast globalne ekonomije u istom razdoblju iznosio je 39,6 posto, dok je u Aziji najbrži rast ostvarila Kina, čije je gospodarstvo naraslo 107,2 posto. To govori u prilog tezi da nijedna od dosadašnjih hrvatskih vlada nije vodila aktivnu ekonomsku politiku, kao što su to radile, primjerice, gotovo sve države ‘Nove Europe’, na čelu sa Slovenijom, nego je ekonomska dinamika plivala na valu globalnoga gospodarskog rasta.

Rast hrvatske ekonomije u posljednjih 10-ak godina nije rezultirao otvaranjem novih radnih mjesta. Nezaposlenost je bila i ostala najveći problem domaćeg gospodarstva: nezaposlenost je narasla od 10 posto u 1995.g. na 13,8 posto u 2004.g. Unatoč gospodarskom usporavanju, u istom je razdoblju, primjerice, nezaposlenost u ‘Staroj Europi’ (Europa 15 članica) pala ispod 10 posto. Snažan gospodarski rast u novim članicama EU rezultirao je i padom nezaposlenosti, pa Slovenija i Češka, kao najuspješnije ekonomije iz toga kruga, danas imaju stope nezaposlenosti između 6 i 8 posto.

Jedna od najvećih zabluda političkih elita jest ta da će se kroz neposredne inozemne investicije riješiti problem nezaposlenosti. To je naravno moguće, ako inozemna ulaganja imaju prirodu tzv. ‘greenfield’ investicija. Dinamičniji priljev stranih ulaganja je, naime, započeo 1998. i 1999., kad je počela privatizacija banaka i velikih javnih poduzeća. Neposredne investicije su, prema tome, bile usmjerene prema postojećim poduzećima, a njihova integracija u međunarodne matice nije u funkciji rasta zapošljavanja. Štoviše, na domaće uprave tih kompanija njihove centrale vrše stalni pritisak na redukciju radne snage. Strana ulaganja pozitivno su djelovala na otvaranje domaće ekonomije, ali nisu pozitivno utjecala na rast i zapošljavanje.

Posebnost hrvatskog gospodarstva, naročito posljednjih nekoliko godina, ubrzan je rast monetarnog i financijskog sektora. Imovina komercijalnih banaka u Hrvatskoj u razdoblju od 1995. do 2004. utroštena je; aktiva hrvatskih banaka je s 80,0 milijardi kuna u 1995. narasla na 230,0 milijardi kuna na kraju 2004.g. Domaća štednja je u isto vrijeme također ubrzano rasla. Devizne rezerve i ponuda novca jednako su tako ubrzano rasli tijekom posljednjih deset godina, pri čemu je ukupna novčana masa bila niža od deviznih rezervi, što ukazuje na de facto situaciju ‘valutnog odboja’ – dakle neodgovarajućeg vođenja monetarnih politika, ali i na praktičnu nemogućnost otvaranja novog ciklusa rasta na monetarnoj strani.

Rast financijskog sektora neznatno je utjecao na ekonomsku dinamiku realnog sektora. Domaćim i uvezenom štednjom uglavnom su se financirala potrošnja te dijelom i javne investicije, dok je financijski sektor ostao hladan prema financiranju investicija u industrijskom segmentu.

Postavlja se pitanje zašto hrvatsko gospodarstvo nije raslo kao i ostale zemlje u tranziciji? Za razliku od sličnih ekonomija, hrvatskom gospodarstvu za rast nije nedostajala financijska komponenta: domaća štednja i zaduživanje u inozemstvu bili su više nego dovoljni za neusporedivo snažnije industrijske investicije kao preduvjet rasta i razvoja. Na tržištu rada bilo je više nego dovoljno školovane radne snage. Visoke tehnologije, što je jedna od važnih varijabli gospodarskog rasta, dostupnije su nego ikad prije. Gospodarstvo nije raslo jer unutar hrvatske nacionalne ekonomije postoje duboki dualizmi, tj. različite ekonomske, socijalne i regionalne podjele. Ti se dualizmi ponajprije otklanjaju odgovarajućim vizijama gospodarskog rasta i adekvatnim ekonomskim politikama kojima se te vizije ostvaruju, što se pokazuje kao kronična insuficijencija političkih elita.

Dosadašnje političke nomenklature uvjeravale su građane da će se rast, nova radna mjesta i ekonomsko ravnopravje sami po sebi ostvariti otvaranjem tržišta za integracije, jačanjem tržišnih mehanizama i institucija te makroekonomskom stabilizacijom. Danas, kad je izvjesno da će do kraja ovog desetljeća Hrvatska postati punopravnom članicom EU i vrlo vjerojatno EMU, jasno je da rast i rješavanje ključnih političko-ekonomskih pitanja neće doći sami po sebi.

Kako može pristupanje u EU pomoći rastu hrvatske ekonomije? Europska ekonomsko integracija ima učinke na gospodarski rast pojedinih zemalja koje su pristupile EU putem uklanjanja trgovinskih barijera, mobilnosti ekonomskih faktora i ostvarivanjem ekonomije obujma u poduzećima. To su ipak dugoročni učinci. U kratkome roku, a to pokazuju primjeri Irske i Grčke, pojedine ekonomije ostvaruju različite rezultate. Da bi se otklonile te razlike, Europska komisija nastoji redefinirati svoju Lisabonsku strategiju u smislu dugoročnih ciljeva i pronaći mješavinu ekonomskih politika radi ostvarenja temeljnih ciljeva: Europe, kao najbliže rastuće svjetske regije utemeljene na znanju.

S obzirom na zaostajanje u rastu u usporedbi s SAD-om, Kinom i drugim azijskim regijama, EU se odlučila na odstupanje od neoklasične doktrine. Svakako veća ekonomija kontinentalne Europe ima svoje ‘nacionalne pobjednike’, a razvijeno je i nekoliko velikih javnih ili javno-privatnih industrijskih projekata. Najnoviji uspjeh Airbusa ohrabruje zagovornike politika kojima se određeni sektori i pojedina poduzeća u tim sektorima biraju za generatore rasta i zapošljavanja. U konačnici to je i odgovor na ekonomske politike koje provode SAD i, posebno, Kina.

Dinamiziranje i ubrzani rast hrvatskoga gospodarstva na putu pridruživanja u EU zasigurno su mogući. S obzirom na stanje u kojem je ekonomija Europske unije, naivno je očekivati da će samim pristupanjem doći do kratkoročnih povoljnih učinaka na ekonomiju. Upravo suprotno: nedostatak ekonomskih politika i nepripremljenost domaćih poduzeća za otvoreno i integrirano tržište kratkoročno će prouzročiti gubitak velikog broja radnih mjesta u industriji, i vjerojatni blagi porast u uslugama, posebno u turizmu.

Radi ubrzavanja gospodarske dinamike, hrvatska Vlada mora, osim strukturnih reformi, definirati viziju hrvatskoga gospodarstva u kontekstu integrirane europske ekonomije, kao i miks ekonomskih politika za razdoblje do pristupanja u punopravno članstvo. To mora biti promišljena i konzistentna mješavina fiskalnih, poreznih, industrijskih i monetarnih politika, kojima prije svega mora biti neposredni cilj sektorska alokacija domaćih štednje i poticanje ulaganja u (prerađivačku) industriju te otklanjanje regionalnih dualizama. Pritom se ne treba iscrpljivati na postizanju konsenzusa u vezi s potrebom za strukturnim reformama, koje se same po sebi razumiju. Moguće su samo rasprave o njihovu intenzitetu. Sve raspoložive znanstvene, stručne i političke kapacitete trebat će uložiti u postizanje konsenzusa u vezi s vizijom i strategijom rasta ekonomije te izborom ‘nacionalnih pobjednika’ koji će taj rast i novo zapošljavanje i ostvariti. Dijalog i usuglašavanje Vladinih politika i politika koje provodi Središnja banka pokazuju se kao ključni činitelji uspješnosti. Pritom se ne treba pribijavati nijedne politike, bez obzira na pripadnost ekonomskoj doktrini, koja pridonosi ostvarivanju dugoročno održivog gospodarskog rasta kao osnovnog cilja.