Home / Biznis i politika / Reorganizacija = kupnja oružja

Reorganizacija = kupnja oružja

Hrvatska se dosad više priklanjala Europi, ali politički okvir za pristup EU je ispunjen, pa bi se mogao očekivati zaokret prema SAD-u, glavnom faktoru odlučivanja za ulazak u NATO.

Prije nego što nas NATO velikodušno pripusti u svoje članstvo, koje će nam, među ostalim, omogućiti uživanje u blagodatima američkih vojnih baza, vježbalištima za ispučavanje kontaminirajućeg streljiva, ratnim brodovima koji će tumarati između naših otoka u turističkoj sezoni uz sudjelovanje naših dečki u operacijama poput rata u Iraku, valja se ‘usklađivati s NATO standardima’. Deklarativno, to usklađivanje tumači se u vidu reorganizacije sustava zapovijedanja, činova, broja vojnika i sličnih organizacijskih zahvata, ali u stvarnosti, sve se svodi na kupnju oružja i opreme koja odgovara ‘NATO standardima’.

Zlobni bi analitičar to pojednostavljeno okarakterizirao ‘prisilnim uvaljavanjem preskupog oružja i vojne opreme koju se ne može uvaliti nikako drukčije’, a jedino će beskrajno dobrohotni to doživjeti kao usklađivanje sa ‘standardima’. Osmijeh na licu zbog veselja što smo konačno priljepili u NATO mogao bi nam se na licima zalediti kad shvatimo koliko će nas to stajati.

Dirljivo pismo stanovitog Johna Smitha, navodnog pripadnika mirovne misije u Afganistanu, koji je u skupu plaćenim oglasima proteklih mjeseci hrvatske građane uvjeravao kako bi u afganistanskim vrelima izgubio glavu da nije bilo pouzdanog borbenog oklopnog vozila, u kojemu se ukoliko vozilko, bilo je tek vrlo razvidni pokušaj američke megakorporacije General Dynamics da olakša Vladi RH obznanjivanje, prema svoj prilici već donese odluke o tome na što će se potrošiti gotovo 200 milijuna dolara pročušnog novca. Riječ je o nabavi borbenih oklopnih vozila za Hrvatsku vojsku, poslu za koji se otimaju američki General Dynamics i finska Patria. Američka taktika je politički pritisak i snažna marketinška kampanja, dok se Finci pouzdaju u cijenu, uvjete i referencije. Amerikanci se, naime, svim silama trude Hrvatskoj prodati vozilo Pandur II koje proizvodi Steyer (nekad austrijska kompanija, danas dio američkog koncerna) koje još nije u operativnoj upotrebi nijedne vojske, a Finci nude vozilo Patria koje, osim finskih oružanih snaga, koriste i Poljaci.

Ali rat proizvođača oklopnjaka za hrvatsko tržište tek je jedan od lajtmotiva apsurdne situacije u kojoj se Hrvatska našla danas, deset godina nakon završetka rata. Isti krugovi, naime, koji su poput kobaca bdjeli nad poštovanjem embarga na prodaju oružja Hrvatskoj kada nam je to oružje očajnički trebalo, danas nam ga pokušavaju uvaliti pod svaku cijenu. U stvari, ne svaku, nego što višu. Zašto?

Grčevito lobiranje čak i kod vrha Vlade RH da Hrvatska umjesto finske Patrie kupi američko-austrijskog Pandura postaje mnogo razvidnije ako se zna da se u svijetu proizvođača oružja referencije smatraju jednom od ključnih stvari u poslu. Činjenica da određeni proizvod, bez obzira je li riječ o pušći, borbenom zrakoplovu ili oklopnom vozilu, ne koristi čak ni vojska države proizvođača, vrlo je loša referencija. Ali stvar može popraviti netko drugi. Bude li, primjerice, Hrvatska prva zemlja čija će vojska kupiti još neprovjerjenog Pandura II, tu će činjenicu proizvođač debelo kapitalizirati na nekom drugom, daleko većem i zanimljivijem tržištu. Hrvatska je posebno zanimljiva kao europska država koja je još nedavno ratovala i iz tog rata izašla kao pobjednik. Imajući to na umu, jasno je zašto se za prodaju stotinjak oklopnjaka potežu veze sve do vrha State Departmenta i troše milijuni za lobiranje i reklamu.

Jer pravi posao nije Hrvatska, ali s hrvatskom referencijom lakše će se otvoriti vrata, recimo, Indijske ili Pakistanske vojske. A to onda nije stotinjak, nego tisuće oklopnjaka.

Rat Patrie i Pandura za Hrvatsku vojsku tek je početak rata američke i europske vojne industrije za još neosvojena tržišta, a iz ishoda te bitke moći ćemo isčitati i naslutiti razvoj i tijek narednih. Nije sigurno hoće li na hrvatskim nebu letjeti F16 ili europski Tornado, hoće li na hrvatskom računu biti obješena američka ili europska strojna… ali posve je sigurno da će hrvatska lisnica u hrvatskom džepu ostati – prazna.

Slično je bilo i u vrijeme opreme civilne zračne flote putničkim zrakoplovima. Izbor između europskog Airbusa i američkog Boeinga uglavnom je uvjetovao politiku. Kupnja Airbusova nije nam tada pomogla da se naš put u EU ubrza. Kako će sada biti s ulaskom u NATO, isto tako ne mora nužno ovisiti o izboru između F16 i Tornada ili, pak, između proizvođača helikoptera Bell i Eurocoptera.

Finci su s oklopnjakom Patria napravili izvrstan posao i na najboljem su putu da postanu jedan od vodećih europskih proizvođača vojne opreme. U njenoj proizvodnji zasad sudjeluju industrije triju europskih država – Finske, Italije i Poljske, a po nudi Hrvatskoj sadržava i projekt offset proizvodnje u Đuri Đakoviću, čime bi taj posrnuli gigant mogao vratiti stari sjaj. Primjerice, u Poljskoj se proizvode oklopnjaci za zemlje Trećega svijeta uz prijenos finske i talijanske tehnologije, a ugovorom s Patriom Poljska si je osigurala industrijsku kooperaciju sve do 2013. godine.

Ali i General Dynamics i Steyer nude offset program Đuri Đakoviću. Sličnu suradnju već su uspostavili sa Slovenijom, ali iz slovenskog se tiska može isčitati da slovenska strana baš i nije oduševljena uvjetima.

Najveći problem u vezi s vozilom Pandur II je taj što još nijedno nije u operativnoj uporabi, a proizveden je samo na razini prototipa. Njegov prethodnik Pandur I dobar je oklopnjak, ali zastarjele konceptije i nema mnogo ve-

Prototip jurišne puške Tavor Izraelci su potkraj devedesetih prenašali diljem jugoistočne Europe pokušavajući s ponudama ‘koje se ne odbijaju’. Od povoljnih cijena do raznih offset programa. U jednoj varijanti, Tavor se čak trebao proizvoditi u Hrvatskoj, kao zajednički proizvod, glavni uvjet bio je da uđe u standardno naoružanje HV-a. Ali kako je bila riječ o pušci koja je nekoliko puta ‘posrnula’ na trupnim ispitivanjima u samom Izraelu i koju, prema vlastitoj vojnoj industriji beskrajno naklonjeni Izraelci nisu uveli u naoružanje svoje vojske, cijeli je posao propao. Iste uvjete Izraelci su nudili i Srbiji, ali ni tamo nisu bili bolje sreće.

Malo Hrvatskoj vojsci, ucijenjenoj ulaskom u NATO, više se ne isplati ulagati u razvoj i u proizvodnju. Jednostavnije ju je kupiti naoružanje te tvornica eksploziva u Vitez. Najveći dio ostale proizvodnje bio je organiziran na način da su se pojedini segmenti nekog sklopa proizvodili na različitim mjestima.

Primjer za to je tenk T84 koji je bivša država i izvozila. Cijevi su se izrađivale u željezari Ravne u Sloveniji, motori sklapali u Srbiji, a finalizacija se obavljala u Slavonskom Brodu.

Stoga ne čudi da su prije nekoliko godina inicirani pregovori i potpisani sporazumi o zajedničkoj ponovnoj proizvodnji tog tenka između državnih agencija triju novonastalih država. Sporazumi su potpisani u Sarajevu, a u njih su uključene i neke bosanske tvrtke. Za sada projekt stoji, ali uskoro bi mogao zaživjeti i ‘jugoslavenski’ tenkovi bi mogli ponovno tutniti bliskoistočnim pustinjama.

Od hrvatskih tvrtki nastalih u ratu preživjele su samo one koje su se držale recepta 80 prema 20, odnosno, strukturirale proizvodnju na način da je 20 posto kapaciteta rezervirano za vojni program, a 80 posto za civilni. Ili, pak, oni čiji su proizvodi zainteresirali bilo civilni sektor, bilo neke inozemne vojske. Najbolji primjeri su Šestan Busch’ medimurska tvornica čije kacige štite glave vojnika mnogih država, ali i HS Produkt sa svojim pištoljem HS 2000 koji je na najboljem putu da postane najpoznatiji hrvatski brand – poznatiji od Verte i kulena.

Oni koji su u prvoj polovini desetih sve karte stavili na opremanje Hrvatske vojske, propali su ili još preživljavaju pokušavajući uporno svoje proizvode prodati HV-u.

Đuro Đaković sa svojim razvojem tenka Degman, moderniziranog T84, neslavno se proveo, baš kao i dio Končara s jurišnom puškom APS koju HV nije uvela u svoje standardno naoružanje. Malo Hrvatskoj vojsci, k tome ucijenjenoj ulaskom u NATO, odnosno opremanjem zapadnim naoružanjem i vojnom opremom, više se ne isplati ulagati u razvoj i u proizvodnju. Jednostavnije je i kratkoročno jeftinije kupiti već proizvedeno, strano naoružanje i vojnu opremu.