Plesna drama korozija u ITD-u

Mjesec dana nakon premijere Korozije d.o.o. gledalište Velike dvorane ITD-a gotovo je prazno iako je riječ o zanimljivoj predstavi. Ova je predstava Natalije Manojlović Korozija d.o.o. slabije ostvarenje od predstave Oprosti sam’ malo kojim je autorka 2003. godine, baveći se fenomenom ‘denfa’, tj. psihosocijalnom manifestacijom nelagode, skrenula na sebe pozornost i publike i kritike.

Ipak, i u Koroziji d.o.o., bez obzira na određene manjkavosti, u pojedinim se koreografskim sekvencama prepoznaju humor i domišljatost koji koreografiju ove mlade autorice čine intrigantnom i primamljivom, potvrđujući njezin talent i umijeće. Korozija d.o.o. u izvedbi triju plesačica (Ive Hladnik, Ane Markić i Ivane Pavlović) i jednoga glumca (Leona Lučeva) predstava je pokreta i mehanike. Tri radnice i upravitelj pogona strogo prate pravila sustava u kojem postoje. Jednoličan ritam proizvodnje i potrošnje zarabio ih je u svojoj predvidljivosti, a tvornica u kojoj rade postaje metafora života koji se pretvorio u hladni pogon.

Tako i koreografija stalno balansira na granici pokreta i plesa, kao da tijelo nema dovoljno snage da se otme nametnutoj mehanici. Ideja o nehumanosti diktata proizvodnje i onečuvanju odnosa koji čine život uspostavlja se već na samom početku predstave, a svaki je segment izvedbe podržava. Scenografija arhitekta Ane Jožinec svojom mehaničkom pokretljivošću zapravo najavljuje ritam predstave. Glazba Nenada Brkića jednako sugestivno dočarava pulsiranje tog pogona u kojem se stroj i tijelo, strogo kontrolirani, izjednačuju.

Izvođačice su uniformirane, u jednostavnim su crnim, radničkim kombinzonima, a njihove odmjerene kretanja dodatno ritmizira svjetlo Miljenka Bengeza koji inzistira na strogoj igri svjetla i sjene te ograničavanju prostora izvedbe. Ali upravo u tom neprestanom podržavanju temeljne ideje leži problem Korozije d.o.o. jer se to podržavanje očituje u stalnom potenciranju zapravo vrlo jasne i jednostavne teze i rezultira ponavljanjem jednog te istog materijala. Problem se postavlja, ali se ne razrađuje.

Scensko se događanje ne razvija i kao da se iscrpljuje samo u sebi zbog čega se ta predstava doima prije kao skica nego kao konačna realizacija. Pojedine nas koreografske sekvence – poput one u kojoj radnice u stanci za ručak izvlače svoje siromašne sendviče te ravnodušno žvaču očekujući kraj zalogaja istodobno se vrteći poput mehaničkih lutki – ipak podsjećaju na talent i umijeće Natalije Manojlović.