Tema tjedna

Unikim državnim poduzećima ovih je dana prisutan neuobičajeno optimističan poduzetnički duh, koji nailazi na jednako neuobičajen prijem u Banskim dvorima. Predsjednik državnih Hrvatskih pošta Milan Škoblar najavljuje akvizicije i direktno poslove s pojedinim ministarstvima, Odašiljači i veze (u 100-postotnom vlasništvu države) dobili su sve tri koncesije za bežični pristup internetu. Hrvatska poštanska banka, pak, želi kupiti tri puta veću HVB Splitsku banku. Prema svemu sudjelju, premijer Ivo Sanader ne samo da nema ništa protiv jačanja državnih tvrtki i njihova poslovnog povezivanja s Vladinim institucijama nego im je spreman pružiti jaku podršku. Premijer se više puta dokazao kao političar koji sluša reakcije javnosti, pa stvaranjem ‘državnog holdinga’ osigurava kakvu-takvu ravnodušu između antiprivatizacijskih osjećaja javnosti i obećanja danih EU i MMF-u o brzoj prodaji državnog portfelja.

Najočitiji je primjer Hrvatske poštanske banke. Ideja je jednostavna i privlačna: država treba zadržati većinsko vlasništvo nad HPB-om te što više bankarskih i financijskih usluga koje su joj potrebne obavljati putem HPB-a, a predlaže se i kupnja te pripajanje Splitske banke. Sve to bi, smatraju zagovornici ideje, stvorilo financijski moćnu državnu banku koja bi onda mogla ispravljati ‘nepravde’ što ih domaći poduzetnici trpe od ostatka domaćeg bankarskog sektora koji je privatizacijom završio u rukama inozemnih vlasnika. Poduzeća, a ne samo građani, dobivala bi povoljne kredite, HPB bi jeftino kreditirao poljoprivrednike, inovatore, dugoročne razvojne projekte i izvoznike, a sva dobit banke ostajala bi u Hrvatskoj. Da Vlada i premijer Ivo Sanader ozbiljno razmatraju zadržavanje Hrvatske poštanske banke u državnom portfelju radi njenog pretvaranja u državnu banku, pokazuje i pretpostavki ekonomski program koji su ovih dana pojavio u medijima. U njemu se uopće ne spominje privatizacija HPB-a, već samo pripajanje propale Croatia banke.

Najava prodaje ostatka državnog portfelja s jedne i sve češći poziv na zadržavanje nacionalno važnih tvrtki u državnom vlasništvu s druge strane, pokazuju da je vrijeme za javnu raspravu, a za tim i za odluku o tome gdje će ubuduće biti granica državnog sudjelovanja u ekonomiji. Tijekom devetdesetih Hrvatska se potpisivala niza sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaskom u WTO određena carinska barijera kao metode kontrole tržišta. Prihvaćanjem standarda EU koji znatno ograničavaju državnu pomoć gospodarstvu potporama i subvencijama (upravo traje screening tog područja), Vlada će ostati bez druge važne poluge pomoći domaćim tvrtkama u borbi sa stranom konkurencijom. Jedino područje gdje država još ima značajnu utjecaj na ekonomiju jest vlasništvo nad infrastrukturnim tvrtkama poput Ine i HEP-a, preko kojih, primjerice, kontrolira troškove energije za poduzeća i stanovništvo. U telekomunikacijama, gdje je privatizacijom HT-a izgubljen nadzor nad infrastrukturom, država pokušava ispraviti grešku pa je tako na natječaju za koncesije za bežični internet sve tri koncesije dobila državna tvrtka Odašiljači i veze.

Rješenje u modernim, tržišnim konkurentnim ekonomijama nije državno vlasništvo, nego jakim i neovisnim regulatorskim institucijama.