Kad je vrijeme za rastanak Hrvatske i MMF-a?

Rasprave o odnosima s MMF-om (i Svjetskom bankom) najčešće započnu i završe stereotipom prema kojemu nam međunarodne financijske institucije nameću uzde bez kojih bismo se, navodno, mnogo brže razvijali. Takva priča obično završi optužbom na račun trenutačne vlasti. Sve vlasti, bez obzira na boju, otrpjele su tu vrst kritike.

Godine prolaze, vlasti se mijenjaju, no MMF je još tu. Znači li to da Hrvatskom od 1991. naovamo vladu niska neosviještenih političara koji nas izručuju ‘centrima financijske moći’, ili su uzroci trajnog braka s MMF-om mnogo dublji? I kada bi taj brak mogao završiti?

Korijeni odnosa između Hrvatske i MMF-a sežu do 14. prosinca 1992., kada je Hrvatska postala članicom te međunarodne financijske institucije. Prve su godine bile obilježene tzv. redovitim promatranjem. Zbog rata i neriješenog naslijeda duga bivše Jugoslavije, Hrvatska nije bila u prilici uzimati kredite od MMF-a. Nakon uspjeha u obaranju inflacije u jesen 1993. te u svjetlu sve boljih izgleda za povoljno razrješenje ratnoga sukoba za hrvatsku stranu, integracija Hrvatske u međunarodne gospodarske tokove postala je jednim od prioriteta ekonomsko i financijske politike. Taj je korak ovisio o regulaciji dugova bivše Jugoslavije, pa prve aranžmane s MMF-om iz 1994. treba promatrati u kontekstu niskih međunarodnih pričuva i potrebe prekida međunarodne financijske izolacije. Tada tjesna suradnja s MMF-om uklapa se u slijed događaja od 1994. do 1997.: Nakon početka formalnih aranžmana s MMF-om uslijedilo je dobivanje međunarodnog (investicijskog) kreditnog retinga u prosincu 1996.

U ožujku 1997. trebala je započeti nova faza odnosa Hrvatske i MMF-a. Sklopljen je tzv. EFF (prošireni) aranžman koji je trebao uključivati šire gospodarske reforme. Međutim, rastuća međunarodna politička izolacija Hrvatske prijetila je političkom instrumentalizacijom odnosa Hrvatske i MMF-a. Objema je stranama odgovaralo da se nikome ne daje prilika za odigravanje političkog ping-ponga osjetljivom financijskom lopticom. Tako je Hrvatska za dulje vrijeme ostala de facto bez odnosa s Fondom.

Dolaskom koaličke vlasti 2000. postalo je sve jasnije da će visoki fiskalni deficit i ubrzani rast vanjskoga duga ostati trajno obilježje gospodarskog razvitka. Tada počinje zategnuto i nervozno razdoblje obilježeno probijanjima financijskih kriterija, zahtjevima za toleriranje njihovih neizvršenja, metodološkim nesporazumima (zbog različitog viđenja fiskalnih brojki za 2003. taj stand by formalno nikad nije zaključen) te stalnim pokušajima da se kroz monetarnu kontrolu zaustavi ekspanzija kredita privatnom sektoru ne bi li se time kompenzirao neuspjeh u bržem discipliniranju trošenja javnoga sektora (koje nijedna dosadašnja vlast ni međunarodna financijska institucija nisu uspjele primiriti do poželjne razine). Razdoblje u kojem se danas nalazimo samo je nastavak odnosa profiliranih u prvoj polovini desetljeća, s dva mala dodatka. Prvo, navodno je sada MMF neizbježan, jer mu je EU povjerila posao nadzora nad tekućim gospodarskim kretanjima u Hrvatskoj. Drugo, do sada smo se, izgleda, uvjerili da bi bez MMF-ovih ciljeva i stega svi deficiti, i privatni i javni, eksplodirali.

Premda se često ističe kako se u programu s Fondom ugrađuju odrednice ekonomske politike koje se u domaćim političkim bitkama ne bi mogle ‘prodati’ bez vanjskoga pritiska (npr. neke privatizacije), glavno je obilježje svih programa s Fondom kvantifikacija ekonomskih ciljeva, njihova usklađenost, održivost i mogućnost kontrole. Otuda slijedi da bi potreba za bilo kakvim odnosima s MMF-om nestala ako bi hrvatska Vlada samostalno donijela gospodarski program koji bi istovremeno signalizirao održivost, sadržavao kvantitativne ciljeve, rokove izvršenja i (provedive!) kontrolne mehanizme. U nedostatku takvoga programa MMF obavlja (i) funkciju javnoga menadžmenta, jer prisiljava kreatora politike na transparentnost (iskaz ciljeva), njihovo usklađivanje, kontrolu i reagiranje ukoliko dođe do odstupanja očekivanih kretanja od ciljeva.

MMF-ova usluga osigurava konzistentnog makroekonomskog upravljanja ima svoju cijenu: Fond nameće svoj pogled na gospodarska pitanja. U proteklom desetljeću korisne sklonosti MMF-a niskoj inflaciji, konsolidaciji i privatizaciji bankovnih sustava, u ovom su zamijenjene pretjeranom brigom zbog priljeva inozemnog kapitala i rasta kredita. Tako i u najnovijim najavama koje stižu iz Središnje banke o daljnjem zaoštravanju devizne i prudencijalne politike, vanjskim promatračima nije lako razdvojiti ‘domaću’ komponentu što su naši centralni bankari osmislili sami, od ‘inozemne’, koju potiho i na vrlo sofisticiran način nameće MMF.

Eksterna disciplinirajuća uloga MMF-a postupno gubi na važnosti s približavanjem EU. Kriteriji iz Maastrichta (deficit manji od 3 posto i javni dug manji od 60% BDP-a) postupno dobivaju na važnosti. S druge strane, iako bi MMF mogao imati važnu ulogu u promoviranju ideje da fiskalni deficit nije nužno uvijek dobar i poticajan za gospodarski rast (jer ponekad takvu poticaju ulogu može odigrati i fiskalni suficit), on do sada nije pokazao ni hrabrost ni političku sposobnost da odigra ulogu usmjerenu k izazivanju većeg zaokreta gospodarske politike. Ograničivši se na ‘kontrolu štete’ koja može nastati zbog prevelikih deficita (i/ili pretjeranog kreditnog rasta), MMF će se pokazati suvišnim u trenutku kada drugi nadnacionalni autoritet preuzme kontrolu nad parametrima gospodarske politike, ili kada zemlja postigne takav stupanj ekonomsko-političke zrelosti te bude u stanju sama osmisliti i provesti dugoročno održivu makroekonomsku politiku (i time zaslužiti povjerenje privatnih međunarodnih investitora).

Bilo bi otužno ako bismo pasivno čekali da se kontrola nad parametrima makroekonomskih politika prenese s MMF-a na EU. Zrelost se dokazuje u samostalnosti i upravo bismo se tom činjenicom trebali rukovoditi ako u skoroj budućnosti prije ulaska u EU zahvalimo MMF-u na dosadašnjoj suradnji. Zrelost u slobodi znači prihvaćanje rizika da sve može skliznuti s dobrog puta, pa je pitanje za našu političku elitu žele li oni tu slobodu, ili je za provedbu ozbiljnijih promjena nužno imati alibi vanjskoga mentorja. Jer, ako pitamo one koji glasuju žele li promjene u smislu više tržišta a manje poreza i državne redistribucije, oni će u većini, budimo realni, reći – ne.

Izbor nije velik. Sloboda od eksternih ograničenja znači više domaćih političkih konflikata, jer nema one spasonosne ‘tako kaže MMF (EU)’. Više domaće politike znači ogroman trud, puno vremena i živaca koje treba uložiti u prodaju ideja i programa koji su glasačkom tijelu strani (više tržišta, manje poreza i preraspodjele, efikasnija proizvodnja javnih dobara).

Tri rješenja za rastanak s MMF-om:

1. Brzo sazrijevanje demokracije, političke tehnike, taktike i širenje ekonomsko-političkih ekspertskih vještina koje će omogućiti brzo pronalaženje racionalnih rješenja za javne probleme. Malo vjerojatno.

2. Pojava političara (množina) koji će vjerovati u reforme i biti ih spremni provoditi po cijenu (kratkoročnog) političkog samoubojstva.

3. Mentor i alibi što ga on pruža.

Bilo bi otužno ako bismo pasivno čekali da se kontrola nad parametrima makroekonomskih politika prenese s MMF-a na EU. Sve što bi nam u međuvremenu preostalo je kavansko gundanje da nam ‘drug’ ne daju da se razvijamo i određuju pravila igre.