Dvije obljetnice – dvije slike nekompetentnosti

samo tjedan dana obilježene su dvije značajne obljetnice: četvrta obilježena pada Vukovara i deseta obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma. U samo te dvije obljetnice izbila je na površinu sva bijeda, nekompetentnost i nesuvislost hrvatske državne politike, nesposobne zaštiti interese države koju vode.

Prije četvrta obilježena pada Vukovara bio je svjetska vijest i razlog za svjetski sram. Grad kojega je JNA sravnila sa zemljom nazivan je hrvatskom Guernicom. Obljetnica njegova pada danas je, prema svemu sudeći, tek lokalna stvar. Hrvatski državni vrh izbjegao je komemoraciju u Vukovaru koja bi u svakoj pristojnoj državi bila samorazumljiva obveza. Bili su zauzet. Premijer je bodrio svjetske znanstvenike na njihovu kongresu u Zagrebu, jednom u nizu ezoteričnih skupova kakvi se organiziraju diljem svijeta.

Predsjednik je pak bio na forumu jedne njemačke zaklade u Berlinu. Morao je, među ostalim, razmijeniti poglede s Douglasom Hurdom, koji je kao šef britanske diplomacije blokirao svaku ideju europske vojne intervencije tijekom opsade Vukovara, bio otvoren pobornik velike Srbije i Miloševićev financijski savjetnik, prije scheveningenske faze.

Da su kojim slučajem došli tamo gdje im je bilo mjesto možda bi netko u njihovoj nazočnosti rekao nešto što ne žele čuti. Primjerice, prozvao bi Carla del Ponte jer nikad nije podignula optužnicu zbog Vukovara na kojemu je cijeli tadašnji jugoslavenski vojni vrh bio u zločinačkom pohvatu. Možda bi ih dona Carla mogla čuti, podignuti ljutito obvu i priupitati zašto štor Ivo i gazda Stipe ne senzibiliziraju javnost u skladu s akcijskim planom? A dona Carla je njihova karta za Europu.

SAD-u je obilježena deseta godišnjica potpisivanja Daytonskog sporazuma. Otvoreno je poglavlje novih pregovora o budućem uređenju BiH. BiH je inače Hrvatskoj susjedna država, država s kojom ima najdužu granicu, u kojoj su Hrvati barem dosad bili konstitutivni narod i bez čije trajne stabilizacije Hrvatska nikad neće biti pripuštena u EU. Usto je riječ o jednom od najvjernijih hrvatskih trižista. Condoleezza Rice nije rekla da su se Daytonskim sporazumom i prethodnim bombardiranjima vojske bosanskih Srba njezinih prethodnici, Bill Clinton i Warren Christopher, grubo umiješali u unutarnje stvari druge države, još manje da su time počinili agresiju. Na- protiv, nova administracija koristi njihove poteze da bi na njima dograđivala američku presudnu ulogu u kreiranju političke ahitektonike Balkana, u trenucima kad za to nađu vremena. Nije im to osobito bitno za biznis, nego prije svega da bi pokazali kako SAD i dalje drže u svojim rukama ključeve europske sigurnosti i stabilnosti. Ključna osoba State Departamenta za Balkan je podtajnik Nicholas Burns. Isto onaj Nicholas Burns koji je u vrijeme daytonskih pregovora bio glasnogovornik Warrena Christophera i jako dobro zna o čemu se radi i o čemu je danas riječ.

U Dayton su prije deset godina hrvatska delegacija, baš kao i delegacija Hrvata BiH, ušle s pozicijama ratnih pobjednika uz partnersku američku podršku. U vojnoj operaciji Oluja i operacijama u zapadnoj Bosni zajedno s Armijom BiH stvorili su novi odnos snaga i praktički omogućili mirovni sporazum. Deset godina poslije, Oluja je prema hauškim optužnicama hrvatski zločinački pohvat, baš kao i hrvatski politički i vojni angažman u BiH. Nicholas Burns dobro zna o čemu je bila riječ, ali nije na njemu da Hrvate na to podsjeća, ne vodi i ne brani on hrvatsku, nego američku politiku. Sad mu više odgovara ne znati što je bilo, slaba hrvatska pozicija olakšava sporazum na hrvatski račun. A u hrvatskom vrhu više nitko ne zna ni tko je Nicholas Burns, a niti što je hrvatska pozicija. U Washington na obilježavanje obljetnice mirovnog sporazuma hrvatski su predstavnici iz BiH otisli a da se nije znalo tko koga predstavlja i što zapravo žele. Hrvatski državni vrh se pak gotovo hvali time što nema stajališta u vezi s budućim uređenjem BiH, jer to je susjedna država, pa smatraju da bi bilo ‘neeuropski’ znati što se tamo događa i pokušati utjecati na njezin budući ustroj. Pretoče li se u buduće uređenje aktualni prijedlozi, koji vode u dvojnu podjelu BiH na Republiku Srpsku i centraliziranu bošnjačku Federaciju, to neće označiti samo postupni kraj Hrvata u BiH nego će taj prostor za hrvatske tvrtke biti sve zatvoreni, u njega će se sve lakše moći ubaciti virus islamičkog terorizma u čijem će susjedstvu Hrvatska kao susjedna država biti sve ranjivija. No to je trenutačno hrvatskome državnom vrhu posve nevažno, ne bavi se time. Bitno je da mi nemamo ‘otvorenih pitanja’ ni s Litvom, a ni s Tajlandom. I da predsjednik poduči Europske njihovu ‘milenijskom pothvatu’. Pa nije li prirodnio da o BiH zna više Condoleezza nego Kolinda, da je za njezinu budućnost zainteresiraniji George Bush nego naši Ivo i Stipe zajedno?