Stopa rasta se ne očekuje – ona se mora planirati

Stopa rasta se ne očekuje – ona se mora planirati

Hrvatska je s visokom stopom nezaposlenosti u recesiji već desetak godina. Tržište bez državne intervencije neće riješiti hrvatsku nezaposlenost. Da je moglo, već bi riješilo

Nacionalno je gospodarstvo složen sustav. Rastom taj sustav postaje sve složeniji. Jednostavnije razumijevanje gospodarskog sustava svodi se na shvaćanje tog sustava kao mehanizma s većim ili manjim brojem međusobno povezanih poluga i polugica. Predočavanje gospodarskog sustava kao mehanizma u kojem se vide međuvisnosti poluga i polugica prvi je, ali važan korak u razumijevanju gospodarstva. Značenje takvog razumijevanja jest shvaćanje da se pritisak na bilo koju polugu ili polugicu s većim ili manjim intenzitetom prenosi na ostale dijelove sustava.

Ekonomski nam analiza služi da vidimo (pojednostavnjenu) sliku gospodarskog sustava s njegovim međuvisnostima. Ekonomski se politika treba koristiti slikom ekonomske analize kako bi znala na koje poluge i kojom snagom treba pritisnuti kako bi se postigli željeni ekonomski, pa onda i društveni i politički ciljevi.

Gospodarski je rast prvi cilj ekonomske politike vlada svih suverenih država. Drugi je cilj puna zaposlenost, odnosno što niža stopa nezaposlenosti. Podcijevi koji na neki način te osnovne ciljeve dugoročno osiguravaju unutrašnja su i vanjska ravnoteža.

Oduzimanje građanima

Ekonomski politika najviše vremena troši na pronalaženje sredstava i instrumenata za ostvarenje visokih stopa rasta. Više stope rasta nužan su uvjet za rast standarda stanovništva. Više stope rasta omogućuju veće plaće, veće mirovine, bolju zdravstvenu uslugu, bolje školstvo. Omogućuju povrat duga umirovljenicima bez negativnijih posljedica za budući gospodarski i društveni razvoj. Primjerice, 5%-tni rast omogućuje realni rast plaća za jedan posto, realni rast mirovina za jedan posto, smanjenje deficit za jedan posto, da se u školstvo i zdravstvo uloži po jedan posto realno više itd. Jedan posto u sadašnjim je hrvatskim uvjetima više od dvije milijarde kuna. Nedavno povećanom participacijom u zdravstvu namjerava se prikupiti oko 400 milijuna kuna. Za tih 400 milijuna smanjuje se raspoloživi dohodak stanovništva i njegov standard jer sada građani moraju plaćati uslugu koju dosad nisu plaćali. Vladi je očito bilo lakše uzeti od stanovništva te milijune nego pronaći instrumente kako podići nacionalni dohodak za taj iznos, koji je manji od 0,25% bruto-domaćeg proizvoda.

Na upravo završenom godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista svi su ekonomisti u prvi plan stavljali stopu gospodarskog rasta kao nužan uvjet razvoja Hrvatske, a predstavnici su Vlade stopu gospodarskog rasta navodili usput. Kreatori ekonomske politike ne smiju očekivati stopu rasta gospodarstva, oni je moraju planirati. Rast koji vodi prema punoj zaposlenosti ne događa se ni slučajno ni samo djelovanjem tržišta. On se ostvaruje mjerama ekonomske politike.

Zamka socijalne neosjetljivosti

Tržišni mehanizam povećava efikasnost tržišnih subjekata. Jaki postaju još jači. Slabiji postaju još slabiji. Visok profit kao jedini cilj legitiman za poduzetnika onemogućuje dugoročno održiv društveni i gospodarski razvoj.

Tržište omogućuje efikasnost, ali ne osigurava socijalnu osjetljivost i zaštitu prirode. Socijalna neosjetljivost stvara društvene nape- tosti, a neravnomjerna raspodjela dohotka ograničava potrošnju, što ograničava i dugoročni rast gospodarstva. Prekomjerno iskorištavanje prirodnih bogatstva i nedopuštene štetne emisije dugoročno sužavaju granice proizvodnih mogućnosti, a kratkoročno povećavaju troškove proizvodnje. Na taj se način onemogućuje dugoročno održiv rast, a on predstavlja razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija i ne ugrožava mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.

Loši poznavatelji ekonomije i ekonomskih sustava, a osobito ekonomske povijesti stavljaju državu nasuprot tržištu. Suprotstavljaju potpunu slobodu (liberalizam) Smithova efikasnog tržišta i ‘nevidljive ruke’ Keynesovu državnom intervencijom. Neoliberalisti kažu: ‘Zaboravite Keynesa, prepustite sve tržištu, ono će sve riješiti’. Sljedbenici Keynesa pak kažu da je za razvoj potrebno više državnog intervencioniz-

Page 2

ma. Ekonomski povijest i sadašnjost potvrđuju neodrživost tih ekstremnih stavova.

Tržište savršeno u savršenim uvjetima

Dobili poznavatelji ekonomske teorije i ekonomike povijesti znaju da je zadatak državnog intervencizma u tržišnim uvjetima stvoriti uvjete za jače djelovanje tržišnih zakona.

Naime, tržište savršeno djeluje u savršenim uvjetima. Što su uvjeti manje savršeni, i tržište djeluje manje savršeno. To je u ekonomskoj teoriji poznato više od sto godina, a nešto kraće u ekonomskoj praksi. Državna se intervencija usmjerava prema područjima gdje je tržište manjkavo. Razvijenije zemlje u pravilu imaju razvijene tržišne sustave. U manje razvijenim zemljama i tržišta su manje razvijena pa je potrebna veća uloga države u stvaranju tržišnih uvjeta i izgradnji fizičke i institucionalne infrastrukture.

Izgradnja fizičke infrastrukture (cesta, energetike, željeznice, telekomunikacija) u najvećoj mjeri završava kad zemlja postigne desetak tisuća dolara po stanovniku. Zbog toga je i udio države u bruto-domaćem proizvodu u toj fazi razvoja relativno veći. Nizak dohodak, mala kupovna moć i mala potražnja nisu stimulativni za privatni sektor da gradi skupe infrastrukturne objekte s dugim rokom povrata. A ta je infrastruktura nužna za razvoj i gospodarstva i tržišta. Njezinom se izgradnjom stvaraju uvjeti za razvoj privatnog sektora i smanjuje se potreba države za daljnjim ulaganjem u fizičku infrastrukturu. Na taj se način mijenja udio državnoga i privatnoga.

Uz to za svaki viši stupanj razvoja gospodarstva država je dužna osigurati infrastrukturu, infrastrukturne proizvode i obrazovanje. Nove tehnologije i novi proizvodi zbog održivog razvoja traže i nove poticaje i novu regulaciju. I jedno i drugo mora biti u rukama države. Programi Apolo, Ratovi zvijezda, Airbus i sl. projekti su kojima su se stvorile tehnologije i proizvodi koji se danas koriste u ‘civilnim’ djelatnostima. Svi se oni, kao i mnogi drugi, provode u državnom aranžmanu.

Deset godina recesije

Danas je na sceni utrka između Amerike, Europe i Japana u stvaranju infrastrukture za industrije XXI. stoljeća. Budući da su to najveći potvrti u ljudskoj povijesti, njih direktno i indirektno mogu financirati samo države.

Riječ je o situaciji u povijesti kada je samo tržište dovelo do puno zaposlenosti. Uvijek je to bilo uz intervenciju države. U tom području država je imala dvojaku ulogu: u uređenju tržišta rada i mjerama koje su direktno ili indirektno povećavale potražnju za radom. Država je u većini zemalja najveći investitor. Državna potrošnja u pravilu se kreće od 30% pa do više od 50% bruto-domaćeg proizvoda. Jednpostotno povećanje državne potrošnje u situaciji nepotpune zaposlenosti, ako je dobro isplanirano, može znatno smanjiti nezaposlenost. I razvijene zemlje na sam nagovještaj recesije posežu za tom mjerom.

Hrvatska je s visokom stopom nezaposlenosti u recesiji već desetak godina. Prije nekoliko godina počela je faza oživljavanja kojom je nezaposlenost smanjena s 400 tisuća na oko 300 tisuća. Međutim, već se dvije godine broj nezaposlenih zadržava na toj razini, što upućuje na stagnaciju gospodarske aktivnosti. I ekonomska teorija i ekonomska povijest uče nas da tržište bez državne intervencije neće riješiti hrvatsku nezaposlenost. Da je moglo, već bi riješilo.