Propusti

U kriznoj situaciji koja je u hrvatskom peradarstvu i široj hrvatskoj javnosti nastala s pojavom ptičje gripne na domaćem terenu najefikasnije je reagirao poslovno-inertni državni mehanizam. Privatni sektor, utjelovljen u peradarstvoj industriji, ostao je zatečen i propustio unaprijed pripremljenom strategijom obaviti znatan dio posla kako bi se minimizirala šteta koju, može se pretpostaviti, tek treba očekivati. Vodeće domaće tvrtke koje se bave uzgojem peradi, proizvodnjom mesa, mesnih preradevina i jaja mjesto na prvoj crti obrane svojih privatnih interesa dosad su uglavnom prepuštale javnom sektoru. Dobar dio sanacije financijske štete kojom će u konačnici rezultirati eskalacija straha javnosti od zaraze virusom ptičje gripne, koji je smanjio potrošnju proizvoda iz peradarske industrije, mogao bi se, prema najavama mogućnosti interventnog otkupa tržišnih viškova u industriji, također financirati iz državnog proračuna. Tako će, po svemu sudeći, građani zbog straha od bolesti (uglavnom neutemeljenog kako se ističe u svim mjerodavnim instancijama) na kraju opet platiti onu piletinu, puretinu i njihove preradevine što ih tijekom ptičje krize neće kupiti.

Strah je u ovom slučaju predimenzioniran u gotovo svakom segmentu. Stručnjaci u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstvu zdravstva i Veterinarskom institutu već danima sustavno upozoravaju na nužnost opreza, ali i potrebu suzdržavanja od posve mašnje panike koja ipak nije izostala. Hrvatska je peradarska industrija, naime, sigurna. Proizvodnja i distribucija u registriranim mesnim industrijama u svim fazama – od uzgoja do prodajnog mjesta – svojom tehnologijom oslonjena na vrlo visoke standarde kontinuirane zdravstvene preventive, uz stalni stručni i veterinarski nadzor.

Tvrtke u sektoru napokon mogu kapitalizirati to što nisu sasvim u trendu s Europom, čija peradarska industrija, za razliku od domaćih poduzeća, velikim dijelom funkcionira s otvorenim tovljenjem. Domaćoj se industriji u zatvorenom tovu teško može dogoditi da se u pogonima slučajno pojavi, primjerice, zaraženi labud. U domaćem intenzivnom uzgoju kretanje je, uza sve higijenske i sanitarne standarde, strogo kontrolirano. Na bliski kontakt s peradi koji prijeti zarazom također se često upozorava, kao i na neotpornost virusa ptičje gripe na visoke temperature pri pripremanju proizvoda od peradi za konzumaciju.

Tako je i dr. Vladimir Savić iz Centra za peradarstvo na konferenciji za novinare početkom tjedna, vidno izmiren neprihvaćanjem racionalnih argumenata i stanjem nastale psihote, poručio kako nije preporučljivo piti, primjerice, pijetlovu krv jer je vijetnamski primjer pokazao da to povećava izgleda za obolijevanje. Još se, barem javno, nije oglasio netko referentan tko bi tvrdio da hrvatska industrijska proizvodnja peradi nije sigurna i apelirao na javnost da se ne suzdržava od konzumacije proizvoda iz industrijske proizvodnje. Stručnjaci koji svjedoče o sigurnosti industrije angažirala je uglavnom država.

Tihom komunikacijskom kapitalacijom peradara, koji u nastaloj krizi posljednjih šest dana, ali i prije, nisu nastupili dovoljno spremno, proaktivno i umreženo, teret javne komunikacije u vezi s ptičjom gripom i u onom segmentu koji se neposredno odnosi na industriju u prvom naletu gotovo sasvim pao na leđa države. Dio industrije ipak je počeo pravodobnu medijsku pripremu za eventualnu krizu, smatraju i stručnjaci za krizno komuniciranje.

Perutnina Ptuj – Pipo i Vindija već su prije mjesec dana – čim je ptićja gripa ponovno postala tema u globalnim medijima – bili prisutni u medijima s pojačanom oglasnom aktivnošću i usmjerenom kampanjom koja šalje poruku o sigurnosti i pouzdanosti. Ostatak je industrije ipak propustio priliku da se dodatno angažira na minimiziranju štete u situaciji eventualnog izbijanja krize u Hrvatskoj dok je problem još bio izvan naših granica.

U Pipu su logično učili na lanjskom iskustvu s krizom koju je izazvalo otkrivanje genetički modificiranih sastojaka u njihovim proizvodima, no u međuvremenu su se, uz ostatak industrije, po svemu sudeći uljuljali u uvjerenju da ptičja gripa do nas ipak neće doći i upravo je ovdje napravljena važna pogreška u koracima. Umjesto da u stvarnoj krizi peradari u javnost izdaju s jasnom strategijom koju su trebali imati u pričuvi, nastup se osmišljava na vrhuncu krize.

U kriznom komuniciranju, objašnjava Aleksandra Kolarić, voditeljica diplomskog studija odnosa s javnošću na Vurnu, uvijek postoje mogućnosti razrade scenarija unaprijed. U svakoj industriji, pa i peradarskoj, te se mogućnosti uvijek moraju imati na umu, pa tako i ona da se perad razboli. Za takve scenarije valja unaprijed pripremiti komunikacijsku strategiju, što je domaća peradarska industrija, čini se, propustila učiniti. Najgore je, ističe A. Kolarić, komunikaciju postavljati kad se kriza zahvata. Drugi je propust domaćih peradara iz vizure kriznog menadžmenta izostanak spoznaje da, kad kriza izbije, u novonastalim uvjetima jedni drugima nisu konkurencija, nego trebaju biti partneri u procesu. Budući da im je prijetnja zajednička, ista im je i perspektiva da u sličnim razmjerima budu posredno oštećeni pojavom ptičje gripe.

Dobar bi krizni menadžment u ovakvoj situaciji, dodaje A. Kolarić, za što još ima prostora, podrazumijevao koordiniranje zajedničkih nastupa cijele industrije. Naposljetku, peradarskoj industriji treba spočinuti ne samo propust u međusobnom umrežavanju nego i to što se propustila povezati s trećim, stručnim i nezavisnim osobama koje bi im poslužile kao referentni izvor i koje bi, sustavno ponavljajući poruku o sigurnosti industrije, dale dodatnu težinu njihovim argumentima.

Vlada je dobro reagirala sazvavši odmah nakon što je saznala za pojavu ptičje gripe konferenciju za novinare i nastojeći ublažiti paniku. Premijer se, smatra, također relativno dobro postavio u danim uvjetima i ostavio dojam da je kao šef države u toku i da stvari drži pod kontrolom. Situacija se ipak mogla bitno olakšati da je nešto više truda uloženo u postavljanje izravnih kanala komuniciranja s javnošću. Najveći je propust, smatra M. Grbeša, izostanak definiranja jedinstvenog izvora informacija – izravnih, neovisnih i nefiltriranih informacijskih kanala.

Dogodilo se, konzekventno, da su informacije simultano distribuirali razni izvori, što je s jedne strane omogućilo medijski senzacionalizam, a s druge pretjerani optimizam. Među propustima državnih institucija svakako se može navesti nedostatak informacija na ključnim punktovima, primjerice internetskim stranicama mjerodavnih tijela na kojima su zainteresirani mogli potražiti relevantne podatke. Na stranicama Ministarstva zdravstva informacije su posljednji put ažurirane krajem rujna, a Zavod za javno zdravstvo još ima priču o gripi iz kolovoza.

Naposljetku, nitko se nije sjetio otvoriti besplatni telefon na kojem građani mogu dobiti stručne informacije. Panika je posljednjih dana potaknuta i nepromišljenim puštanjem u javnost eksplicitnih snimki eutanaziranja životinja i pucanja po selima bez, primjerice, upozorenja za djecu i roditelje. Posljednje se, čini se, moglo regulirati i bez medijske cenzure u skladu s osnovnim moralnim načelima. M. Grbeša također se slaže da će se hrvatska peradarska industrija brzo morati trgnuti iz zatečenosti i odgovoriti učinkovitijim ustrojem komunikacijskih timova i kriznih stožera unutar tvrtki jer Vlada ne može trajno imati ulogu arbitra između stručnjaka, javnosti i kompanija unatoč svojoj neosporno važnoj ulozi u cijeloj situaciji.

O ulozi države u zaštiti interesova industrije na kraju valja reći, ističe M. Grbeša, da posao u tom segmentu ipak zaslužuje nešto nižu ocjenu od cijelog angažmana. Pritom se misli na početni fokus komunikacije koji je počivao gotovo samo na informacijama o tome da se gripa ne može brzo širiti među ljudima, a istodobno se nije dovoljno istaknulo da se konzumacijom peradi nije tako jednostavno zaraziti, što je svakako važno za industriju.

U globalu je Vlada, ipak treba priznati, odradila solidan posao, za što su priznanja stigla i iz Europske unije. Vladin je angažman to razumljiviji jer je posrijedi jedna od rijetkih industrija u Hrvatskoj koja proizvodi dovoljno za domaće tržište i ima veći izvoz od uvoza. Posrijedi je neupitno gospodarsko pitanje, od strateške važnosti sektora, preko utjecaja na gospodarski rast, zaposlenost i ukupan standard stanovništva do, naposljetku, osvjetljavanja turističkog obraza zemlje.

Rješenje ipak ne može biti da u konačnici Vlada čitav teret odgovornosti preuzme na sebe ako se i sama ne oslanja, što se također spominjalo, na financijsku pomoć iz istog izvora koji je odaslao i priznanje njezinim naporima. Preostaje nadati se, ne previše optimistično, da će makar naknadno i uz prihvaćanje činjenice da je, iako predimenzioniran, posrijedi realan problem koji se tiče ljudskog zdravlja, industrija naći načina da minimizira negativne učinke pojave ptičje gripe u Hrvatskoj. Iako ne i neposredno u njezinu dvorištu.

Anticipirana šteta trebala bi dijelom biti umanjena i odlukom Europske komisije o zabranjivanju uvoza iz Hrvatske žive peradi, ali ne i mesa te mesnih preradevina koje čine najveći dio izvoza u tom sektoru. Ta je europska odluka potaknula i Vladinu mjeru uklanjanja zabrane izvoza mesa i mesnih preradevina od peradi, što u danim uvjetima svakako ne može jamčiti i njihovu tržišnu prodaju. Nakon priznanja koje je hrvatskoj industriji stiglo i od Komisije, valja očekivati proaktivniji angažman peradara, bitno zatečenijih krizom nego što bi se to dašalo zamisliti u industriji kojoj je fokus djelatnosti živina koja općenito nije sasvim nepodložna obolijevanju.