Home / Informacije / Digitalizacija zemljišnih knjiga

Digitalizacija zemljišnih knjiga

U ovom trenutku u cijeloj državi u svim zemljišno-knjizičnim odjelima općinskih sudova prava mala vojska službenika bavi se prepisivanjem podataka iz zemljišnih knjiga u digitalni oblik. Ta aktivnost traje već dosta dugo, a mjesecima se ne uspijeva riješiti jedan problem koji se pojavio u praksi prepisivanja i koji prijeti gotovo blokadom rada.

Riječ je o dvojbi treba li ili ne prepisivati tzv. stare terete. Vrlo često riječ je o golemom opsegu posla, o desecima i desecima gusto rukopisom pisanih stranica teksta s hipotekama glavnica koje (usuđen niza denominacija) gotovo nikad ne iznose nijednu jedinu lipu (prema podacima jednog velikog suda najveći iznos glavnice do kojega se došlo je 1/16 lipa), s plodouživanjima (koja nisu nasljediva nego su vezana uz konkretnu osobu i gase se sa smrću) u korist osoba koja bi danas imale npr. 120 i više godina (što znači da su ta prava prema prosječnoj životnoj dobi prestala prije pedesetak godina), s raznim teretima u korist pravnih osoba koje već desecima godina ne postoje, često i na stranom jeziku koji osoba koja prepisuje ne razumije ili, u boljem ali i rjeđem slučaju, slabo razumije i tako redom. O stavu koji se zauzme ovisi hoće li proces prepisivanja trajati bitno kraće ili bitno dulje i koju razinu pravne sigurnosti i vladavine prava je pritom moguće osigurati.

Makar problem na prvi pogled djeluje gotovo egzotično i nestvarno, njegova se ozbiljnost ukazuje već kod prvog vlasničkog lista koji banka ne prihvati kao osiguranje (a banke su u pravilu vrlo krute kad je riječ o osiguranju i ne prihvaćaju ništa osim bezuvjetnog upisa na prvome mjestu, dakle nikakav ‘egzotični’ upis). Riječ je o brojnim upisima u tzv. C listu ili teretovnici zemljišne knjige (gdje se upisuju npr. hipoteke) koji u vrlo često uopće više nisu aktualni ali nikada nisu brisani a često su i pisani na stranom jeziku: u Dalmaciji na talijanskom, a drugdje na njemačkom, mađarskom…

Da bi problem bio još teži, sve do 1997. godine, do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama (ZZK), brojni sudovi izdavali su izvate iz zemljišne knjige koji nisu odgovarali stanju upisa – bili su bez stvarno postojećih upisanih tereta u zemljišnoj knjizi, a takvo stanje je trajalo godinama. Očito je svakome teško prihvatiti da je bez ikakvih promjena u međuvremenu promjena nastala na način da je prije vlasnički list bio prazan (bez ikakvih tereta) a sada je odjednom pun tereta, a da ovlaštenici nisu na koji način tome pridonijeli (npr. davanjem nekome hipoteke nekome) niti ih je sud o toj promjeni (prakse a ne stanja) obavijestio. Dio sudova praktično do ovog trenutka pri prepisivanju jednostavno izostavlja sve starije upise uz dosta nedefiniranu crtu razlikovanja što se prepisuje a što ne, dok drugi prepisuju sve, neovisno o tome smatraju li to stvarno potrebnim, korisnim i slično, pa se tako u primjeni istog propisa stvaraju različiti sustavi unutar iste države, što je nedopustivo ali i vrlo opasno za pravnu sigurnost i vladavinu prava.

Pritom nije samo riječ o tome da se na prepis troši mnogo vremena, ali prisutan je i dosta opravdan a svakako razumljiv strah da će se npr. upis na stranom jeziku pogrešno prepisati i time i ne htijući uzrokovati štetu. Činjenica je, nažalost, da u postojećim propisima (ZZK) ne nema ni riječi o ovom postupku, što znači da se rješenje kratkoročno našlo u primjeni općih pravila na odgovarajući način, dok dugoročnije treba promijeniti propis. Očito da to što se sada nekome jako žuri jer, primjerice, kupuje novi stan ili automobil (a prethodno se godinama nije brinuo o stanju svojih prava u zemljišnoj knjizi) ne znači da ni o čemu drugom ne treba voditi računa, usto da valja priznati kako su na isti način bili nemarni i građani, i poduzeća, i jedinice lokalne uprave i samouprave, ali i Republika Hrvatska kao država koja još niti približno nije upisala sva svoja prava.

Pitanje je dakle kako riješiti nastalu situaciju. Srećom, onaj kratkoročni dio je izgleda riješen prošlost jednom potpunom suglasnošću i struke i Ministarstva pravosuđa. Riječ je o vrlo praktičnom rješenju koje je uspjelo pomiriti suprotne silnice. Pri prijepisu starih upisa (a dogovoreno je da se takvima smatraju upisi do kraja 1958.) naznačit će se samo da pod određenim zemljišnoknjizičnim brojem i oznakom Z u zemljišnoj knjizi postoji upis, što znači da će svatko zainteresiran već iz takvog zemljišnoknjizičnog izvatka vidjeti da nešto postoji, ali da bi vidio što je to upisano, morat će ostvariti i poseban uvid u zemljišnu knjigu. Dakle, osigurat će se racionalnost u prijepisu bez ugroze pravne sigurnosti i vladavine prava.

Međutim, sigurno je da će prigodom promjene ZZK trebati ovaj problem riješiti na zakonskoj razini jasne pravne norme, uključujući i moguću primjenu modernih metoda, kao što je skeniranje. Pri tom se neće uzimati u obzir prigovori da računalni program to ne podržava (neka se mijenja program), da je ponekad rukopis tako teško čitljiv pa skeniranje nije moguće (većina će se ipak moći skenirati), ili pitanje o tome zašto je uložen toliko trud i potrošena velika sredstva za prepisivanje (valjda je bolje da se šteta zadrži na postojećoj razini umjesto da se povećava…).