Suvremena umrežena obitelj

U vrijeme tzv. zlatnog doba ekonomije 50-ih i 60-ih godina, snažnog rasta produktivnosti i pozamašna rasta realnih plaća, otac je imao siguran posao u tvrtki i mogao si je dopustiti da ne radi više od 40 sati tjedno, a majka je mogla ostati kod kuće i podizati djece. Obitelj iz toga doba mnogo je stvarala činila zajedno, od zajedničkih ručkova, posjeta prijateljima, izleti… U svojoj osnovi obitelj je funkcionalna kao zasebna cjelina, s preslikanom hijerarhijom iz tvrtke, dakle od vrha uprave do najniže rangiranih zaposlenika.

Danas majka i otac imaju vlastite karijere. Po izračunu američkog Instituta za gospodarsku politiku, što je bračni par obrađivanja, vremenski je angažiraniji. Istodobno se i njihov posao promijenio. Rutinski dio posla sada obavljaju kompjutori ili su u fazi preseljenja, tj. outsourcinga u Aziju. Poslovi koji preostaju znatno su složeniji i kreativno zahtjevniji te se ne mogu jednostavno svesti na zbir uputstava.

Obitelj također prolazi kroz usporedbu društvenu revoluciju, postajući sve više umrežena. Roditelji i djeca nemaju više isti raspored, kao što je to bilo prije jednu generaciju. Mnogi obrazovani očevi i majke povezani su s djecom e-mailom i mobitelima. Istodobno, djeca preuzimaju inicijativu za sve više aktivnosti i koriste se informacijskom tehnologijom kako bi nadograđivali vlastite elektroničke mreže odnosa, od prijatelja u školi do rođaka iz dalekih gradova.

Umrežena ekonomija vodi prema sasvim drugačijim standardima i očekivanjima od onih što znači biti roditelj ili dijete. Tako je za prezaposlenog američkog službenika, bombardiranog e-mailovima, pritisnutog sastancima i suočenog s neočekivanim poslovnim putovanjima tehnologija postala nešto što ga ne ugnjetava nego oslobađa i pomaže mu prebroditi probleme u kući. Ipak, nema jedinstvenog rješenja kada treba pomiriti duge radne sate provedene u uredu sa zdravim obiteljskim životom.

Štoviše, pojedinci mogu malo toga postići sami. Škole i ostale glavne institucije u zajednici još uvijek se ponašaju kao da je 40-satno tjedno radno vrijeme pravilo, a ne iznimka. A korporacije i dalje menadžere natovarjuju novim odgovornostima i angažmanom, a da ih pritom ne oslobađaju prijašnjih obaveza. Koristeći se različitim metodama ne bi li došlo do najboljeg rješenja, s mnogo prepreka na putu, umrežena obitelj dolazi do zaključka kako iskorištiti mnoge, danas dostupne mogućnosti.

Da bi ovakvo stanje zaista i bilo samo prijelazna faza, potrebno je, među ostalim, reducirati faktore koji su ‘gutači’ vremena, dati više prostora i slobodne ruke znalcima u poslu, olabaviti kruta pravila hijerarhije u kompanijama, ulagati u moderne i nadase učinkovite oblike umreženosti koji vode, prije svega, suradnji i koordinaciji istovrsnih poslova.