Prometni kolaps nije najgora posljedica zagrebačkog summita

Kada dolazak petnaestak predsjednika s istočnog ruba EU i onih još istočnijih, koji su više ili manje pretendenti na članstvo, na tri dana blokira hrvatski glavni grad, prouzroči prema prvim izračunima štetu od 35 milijuna kuna, to se može smatrati iracionalnim postupkom. Dio se štete vjerojatno može pripisati nezrelosti i nekompetenciji, osobito nakon prvih reakcija čelnih ljudi policije koji tvrde da je to baš tako moralo biti, jer su predsjednici tražili upravo takvo osiguranje. Kad bi to baš tako moralo biti, neki gradovi razvijene multilaterale, primjerice Bruxelles ili New York, gotovo i ne bi izlazili iz blokade. Da su ih vozili po Bagdadu takve bi se mjere još i mogle razumjeti. Ali po Zagrebu!? Zapravo, ne znam ni jednu racionalnu državu, koja bi za takav summit svjesno na tri dana blokirala svoj glavni grad. A pritom ima i Brijune i Dubrovnika.

Pirma reakcija iz Vlade na otvaranje pristupnih pregovora s EU bila je da će to brzo ispregovarati kako bismo kao građani EU mogli glasovati na izborima 2009. Zar još jednom? Mnogo je loših aranžmana Hrvatska dosad sklopila zato što je unaprijed označila rok do kojeg se mora postići rješenje. Zar još nisu naučili da slabija strana nikad ne postavlja deadline, jer joj to unaprijed blokira pregovaračke pozicije? Na kraju obično dobije loš sporazum i promaši rok. Kakvu je poruku takvim određivanjem roka hrvatska Vlada poslala državama EU? Da je spremna učiniti sve kako bi ispoštovala rok! A da oni znaju što žele, pokazalo se već na nedavnom zagrebačkom summitu. Talijanski se predsjednik založio za što brže otvaranje tržišta nekretnina talijanskim državljanima; predstavnici velikih korporacija založili su se za što liberalniji i neobvezniji ulaz na hrvatsko tržište u čemu će dobiti i podršku svojih vlada kao kompenzaciju za političku podršku Hrvatskoj ne bi li sustigla samozadani rok. A koji je tu hrvatski cilj? Da glasujemo, poručuje Vlada. Još jednom da glasujemo. Ovaj put na europskim izborima, na koje inače glasače iz članica EU treba gotovo lasom vući, kako bi se ostvario odziv od dvadesetak posto. Doduše, kasnije je premijer relativizirao rok, poručujući da je kvaliteta važna. Ali prvi poriv nije izbrisano. I on je toliko tipično hrvatski.

Ali pogleda li se iz drugog rakursa, svi ti naoko iracionalni, nezreli ili nekompetentni postupci i poruke postaju vrlo racionalni, zreli i kompetentni. Ako je cilj politike promocija političkih lidera, a ne ostvarenje općeg dobra, kao što bi to u nekom klasičnom poimanju politike trebalo biti, onda takvi postupci apsolutno odgovaraju cilju. Zapravo, razgovarajući s mnogim hrvatskim političarima i diplomatima koji su krstarili međunarodnom scenom, toliko sam puta čula kako je ‘važna osoba’ razgovarala s njima pola sata, ili pola sata dulje od predviđenog, pa im se obračala ime-nom, pa ih je proglasila prijateljima… Tako sam rijetko čula što su uspjeli dogovoriti s ‘važnom osobom’. Ili, još gore, ‘važna osoba’ bi ih nakon takvog ljubaznog i prijateljskog razgovora, uputila na svoja petog tajnika s kojim će moći raspraviti o mogućem rješenju problema u vezi s kojim su mu se i obratili, što u diplomatikom rješenju zapravo znači da je odgovor unaprijed dogovoreno ‘ne’.

Promatrano iz rakursa razgovora s ‘važnim osobama’, i kolaps koji je pratio zagrebački summit dobiva svoj puni smisao. Tko bi uopće znao za taj summit da deseci tisuća Zagrepčana nisu satima bespomoćno psovali na blokiranim ulicama? I obećanje glasovanja na europskim izborima, gledano iz tog rakursa, dobiva svoj smisao. Bila bi to prilika da se dio sadašnje političke elite priključi briselskoj birokraciji, netko bi možda mogao dobiti čak status europskog povjerenika. Doduše, to baš i nije realna opcija. Vjerojatnije je da ćemo, zarobljeni vlastitim rokom, pristati na tražene ustupke – bez glasa. Kvalitetni pregovori su teža, za političku elitu možda preteška opcija, bez povjerenika.