Služiti kralju ili Bogu

Unaprijed ocijenjena kao predstava sezone, Anouilhev Beckett u režiji Joška Juvančića i Horea Popescua nije sasvim ispunio velika očekivanja. Predstava velikom mukom komunicira s gledateljima.

Dugo očekivana premijera Anouilheva Becketa u zagrebačkom HNK-u konačno je ugledala svjetlo pozornice 15. listopada 2005. U režiji Joška Juvančića i rumunjskog redatelja Horea Popescua, koji je zbog bolesti bio primoran prekinuti rad na predstavi te redateljsku palicu prepustiti hrvatskom kolegi, predstava dijelom opravdava očekivanja. Ova ansambl-predstava na scenu dovodi mnoštvo glumaca predvođenih dvojcem Goranom Grgićem u ulozi kralja Henrika II. i Draženom Šivakom u ulozi Thomasa Becketa, središnje ličnosti Anouilheva komada. Francuski dramatičar Jean Anouilh dramu Becket ili U slavu Boga piše 1959. godine, a već u sezoni 1960./1961. osvaja nagradu Tony. Prema vlastitoj klasifikaciji, Anouilh ovu dramu smješta u kostimirane ili povijesne komade pišući o ličnostima koje su svojim djelovanjem obilježile burnu povijest ranosrednjovjekovne Engleske. Ipak, povijest je u Becketu tek pozadina središnjeg odnosa koji generira radnju cjelokupne drame.

Odnos je to između engleskoga kralja Henrika II. i njegova kancelara Thomasa Becketa, malog Saksonca, kao što ga sam kralj naziva.

U atmosferi ratovanja i krvoproljeća, prijateljstvo kralja i kancelara, postaje intimno utočište u kojem se razvija privrženost i latentna zaljubljenost.

Beckett, iako pripadnik pokorenog naroda, smjerno i dosljedno služi svoga kralja zadivljenog profinjenošću i oštrim intelektom svog mladog prijatelja. Henrik II., naučen na zadovoljavanje vlastitih hirova, inzistira na Becketovu imenovanju nadbiskupom, nesvjestan činjenice da će upravo taj hir presuditi njihovu prijateljstvu. Pokorivši se volji gospodara, Beckett pristaje preuzeti odgovornost titule nadbiskupa, obvezujući se na taj način služiti novom gospodaru – Bogu, a taj novi gospodar nosi sa sobom nove političke interese, jednako kao i ljubomoru Henrika II. koji se ne može pomiriti s gubitkom svoga omiljenog Saksonca.

Iako mu Beckett postaje politički neprijatelj, kralj se ne uspijeva osloboditi ljubavi spram sada asketski preobraženog nadbiskupa i naručuje Becketovo ubojstvo, čin koji prepoznaje kao jedini način da prekine vlastiti agoniju.

Preciznost Anouilhova dijaloga koji u sebi spaja meditativnost i brijtu duhovitost u HNK-ovskoj inscenaciji ostaje, uz atmosfersku glazbu Arsenia Dedića i jednostavnui ali funkcionalnu scenografiju Horea Popescua, rijedak adut ove predstave koja svojim usporenim tempom uljuljkuje gledatelja u ravnodušnu nezainteresiranost.

Dogada se to prije svega zbog izraženog klasične i nezanimljive režije koja ne uspijeva ići u korak s aktualnošću tematike i neprijepornom dramskom kvalitetom Anouilhova komada, proizvodeći kazalište koje tek s naporom pokušava komunicirati s gledateljem.