Home / Biznis i politika / Zagreb izgleda ružičastije iz Sjeverne Karoline

Zagreb izgleda ružičastije iz Sjeverne Karoline

Nakon skoro tri mjeseca u Hrvatskoj, možda malo više cijenim kakvu-takvu uređenost društva i relativnu jednostavnost funkcioniranja svih biznisa i državnih službi na pomalo usporenom jugoistoku SAD-a. Studija godina koju ću većinom provesti u Zagrebu jedinstvena mi je prigoda za upoznavanje s hrvatskom svakodnevnicom. Zanimu me na koji je način moja dosadašnja percepcija hrvatskih gospodarskih kretanja bila iskrivljena, jer život u Zagrebu nije isto što i pogled s neke daleke poslovne škole smješten u šumama Sjeverne Karoline pomiješan s relativno čestim ali uvijek kratkim obiteljskim posjetima domovini.

Prvi dojmovi su da Hrvatska izgleda ružičastije izdaleka. Nakon gotovo tri mjeseca u Hrvatskoj, možda malo više cijenim kakvu-takvu uređenost društva i relativnu jednostavnost funkcioniranja svih biznisa i državnih službi na pomalo usporenom jugoistoku SAD-a. Ako se čovjek pripremi na moguću neefikasnost i neizvjesnost na svakom koraku i ako izvori prihoda za osnovno preživljavanje nisu problem, tada iskustvo naše svakodnevnice postaje gotovo zabavno.

Sigurno nije zabavno naći Hrvatsku na 118. mjestu rang-liste Svjetske banke o uvjetima poslovanja. Nije ni zabavno kad Hrvatska ‘napređuje’ na godišnjoj rang-listi konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma s prošlogodišnjeg 61. mjesta i ukupne ocjene 3,94 na ovogodišnje izvršno 62. mjesto s ukupnom ocjenom 3,77. Članovima Nacionalnog vijeća za konkurentnost sigurno je neugodno kad ovaj blago negativni pomak prikazuju kao nekakav lažni napredak. Ali vjerujem da ni nepripremljenima nije naročito zabavno kad se moraju postrojavati u raznim javno-bilježničkim uređajima, kad upisi vlasništva traže godinama, kad zakonska rješenja dopuštaju dvo-smislene, trosmislene i četverosmislene interpretacije istih ‘stručnjaka’ koji su te zakone i pisali. S druge strane, tradicionalno domišljati poduzetnici ove će nedostatke kompenzirati neplaćanjem poreza. Jer dominantni način plaćanja je gotovina, ako je bez računa još bolje. Taj primitivni paralelni sistem neće u konačnici pomoći ni snalazljivim poduzetnicima jer i njima bi bilo bolje da je okruženje stabilno, da su pravila igre jasna i da ne postoje paralelni ‘sivi’ svjetovi.

Prvi primjer je industrija osiguranja. Premije osiguranja u Hrvatskoj su od tri do deset puta veće od onih koje plaćam u SAD-u. Na primjer, osiguranje automobila mi je tripot veće, s time da sam jako sretan što nisam platio i dvostruko više, jer mi je trebalo nekoliko osobnih kontakata da bih napokon došao do kompetentnog agenta osiguranja s kojim sam uspio složiti model u kojem mi je osiguranje automobila samo trostruko skuplje od osiguranja u Americi. Premije životnih osiguranja doista su apsurdne; ne razumijem kako je moguće da je za isti oblik životnog osiguranja u Hrvatskoj premija točno deset puta veća od one koju mi nude u SAD-u. Međutim, Hrvatska je tako nesigurna da su šanse da ću imati štetu na automobilu tripot veće u Hrvatskoj nego u SAD-u!

Naime, život u Hrvatskoj tako je bremenit i složen da su izgledi za smrt u sljedećih deset ili dva-deset godina deset puta veći kad bih se odlučio na život u Hrvatskoj, a ne u SAD-u! Ili je možda razlog tome činjenica da je industrija osiguranja još na primitivnom stupnju razvoja, nedovoljno segmentira tržište i loše procjenjuje rizičnost, nedovoljno je kompetitivna i nedovoljno regulirana, a iz svih tih razloga može naplaćivati premije kakve naplaćuje i izvlačiti profit o kojemu neke gospodarske grane mogu samo sanjati? Moj doprinos njihovim profitima bit će kratkotrajan, ali zasigurno bi bilo ispravnije da poslovanje raznih frimi, malih, srednjih ili velikih, nije opterećeno ovakvim naizgled iracionalnim nametima.

Drugi primjer je Hrvatski Telekom. S obzirom na prihode i profite koje izvlače zahvaljujući poklonjenom im monopolističkom položaju, očekivao sam da je kvaliteta usluge na nivou cijena. Moji ‘susreti’ s HT-om mogli bi posložiti kao dobra podloga za tragikomediju: od višekratnih dugotrajnih stajanja u redu i podnošenja rijetko vidjene kombinacije arogancije i nesposobnosti šalterskih službenika T-centara, koji su me podsjetili na davno zaboravljene policajce na granicama između europskih i komunističkih zemalja prije sloma komunizma, preko masivne papilologije kakve više nema ni u zemljama rangiranim može niže od 118. mjesta, do apsurdnih uvjeravanja službenika call centra da broj s kojega zovem i koji je službenik točno identificirao ne može biti nepostojeći sve dok se slažemo oko fundamentalnih aksioma logike. Ne treba posebno naglašavati da je ADSL usluga tripot skuplja u Zagrebu nego u Durhamu, te da za razliku od zagrebačkih šest tjedana, u Durhamu treba maksimalno 24 sata za uvođenje DSL priključka.

Čak kad bi država imala i više od deklarativne želje za kvalitetnijim gospodarskim okruženjem, teško bismo se pomaknuli sa 118. mjesta ako i nakon svladavanja svih državno-administrativnih formalnosti, treba, primjerice, šest tjedana kaftijanskog iskustva za uspostavljanje najosnovnijih telekomunikacijskih usluga. No za to ne treba kriviti Deutsche Telekom, koji izgleda ima jasnu strategiju maksimaliziranja profita u što kraćem roku, nego pitati gdje su bila osnovna znanja iz alokacije javnih dobara i regulatorne ekonomije kad su predstavnici države prodavali monopol u fiksnoj telefoniji.

Iz ove svakodnevne perspektive, gospodarsko okružje nalikuje na Divlji zapad. Već i vrapci na grani govore o nužnosti funkcioniranja pravne države, ali ne treba zanemariti ni nužnost efikasne regulacije tržišta. Za takve potvrde potrebni su i želja i znanje. S obzirom na metode odlučivanja koje politička elita kontinuirano koristi, teško je biti optimist. Diskrecijsko odlučivanje raznoražnih povjerenstava, komisija, agencija, upravnih odbora u svojoj biti proturječi načelima ekonomskih efikasnosti, pa o znanju kako provoditi npr. privatizacijske procese nema ni govora, bez obzira na možebitne dobre namjere onih koji takve diskrecijske odluke donose. Jasno je da politička elita odatle crpi svoju osobnu moć, pa je i teško očekivati da će samoinicijativno prekinuti s takvom praksom. S druge strane je gospodarska elita koja je jedina u mogućnosti razrezati ovaj gordijski čvor na način da shvati kako nikome, osim nekolicine političara i politikanata, nije u interesu sistem koji ne funkcionira i biznisi koji su izvan svake regulatorne kontrole, jer su bez normalno uređenog gospodarstva čak i takvi biznisi dugoročno osuđeni na propast.

Kad okruženje postane zdravije, napredovat ćemo i na rang-listi, samo što nam u tom trenutku takve rang-liste neće ni biti važne. U takvoj bi situaciji i menadžerska znanja mogla nadomjestiti barem dio veza, poznanstva i političkih lobiranja, pa bi se neki od vas mogli susresti i sa mnom u poslovnoj školi u dalekim šumama Sjeverne Karoline.

Gospodarstvo treba od države zahtijevati normalne uvjete poslovanja, ali se istodobno treba i okrenuti od države kao primarnog izvora zarade: od pridržavanja zakona (npr. ispunjavanje poreznih obveza, bez obzira na kvalitetu poreznih rješenja), do odbijanja komunikacije s državom kroz netransparentne procese.