Nakon otkrića da bi morali isplatiti milijune kuna poreza na otpremnine radnicima koji kod njih rade samo nekoliko godina neki su poslodavci došli na spasonosnu ideju. Dan prije uručenja otkaza radnike bi na jedan dan vratili poslodavcu kod kojega su ostvarili najveći dio staža. Srećom, to se ipak nije dogodilo.
Početkom ove godine veliko poduzeće iz Zagreba s više od tisuću radnika zatražilo me, kao konzultanta, mišljenje o poreznom statusu otpremnine koje je namjeravalo isplatiti za oko stotinjak radnika s kojima raskida ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Većina je radnika imala oko 30 godina radnog staža u matičnom poduzeću koje je u postupku restrukturiranja prije tri godine utemeljilo poduzeće kćer u kojem su radnici, na temelju kolektivnih ugovora, zadržali sva svoja prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu otpremnine.
S obzirom na socijalnu osjetljivost, stručne službe i poslodavstvo poduzeća konzultirali su se s predstavnicima sindikata i radnicima i dogovoreno je da svi radnici u programu zbrišivanja prime znatno veću otpremninu od one koju propisuje Zakon o radu, a u skladu je s kolektivnim ugovorom i poslovnom odlukom. Otpremnina bi se utvrdila u iznosu koji ne podliježe porezu na dohodak prema Zakonu o porezu na dohodak koji je na snazi, bolje rečeno ‘privremenom’ Pravilniku o porezu na dohodak (NN, br. 01/05.) koji se primjenjuje od početka 2005. godine i prema kojem je otpremnina utvrđena u iznosu od 6.400 kuna po godini staža.
Međutim, pri izračunu troškova otpremnina uočen je uvjet, naveden u odredbi iz čl. 125. st. 2. Zakona o radu, koji kao temelj radnikova prava na otpremninu utvrđuje trajanje radnog staža kod poslodavca koji otkazuje ugovor o radu. U ovom slučaju radnici su tek formalno promijenili poslodavca pa kod ‘novoga’, koji im daje poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, imaju samo tri godine staža (od njegova osnivanja u procesu restrukturiranja). Budući da su na temelju kolektivnog ugovora zadržali sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na otpremninu, u ovome slučaju nije bilo upitno pravo radnika na otpremninu, već samo njezin porezni status, i to sa stajališta poslodavca kao isplatitelja naknade.
Za besporezni status isplaćene otpremnine u iznosu od 6.400 kuna za godinu rada potrebno je uzeti u obzir godine rada kod tog poslodavca, što u ovom slučaju znači kod novoga poslodavca kod kojega radnici imaju samo tri godine staža.
Naime, u sadašnjim poreznim propisima zadržana je, očito bez potrebnog sagledavanja popratnih učinaka, odredba o ‘istom poslodavcu’ iz Zakona o radu! Prema odredbi iz čl. 2. st. 2. t. 20. ‘privremenog’ Pravilnika o porezu na dohodak (NN, br. 01/05.), koji se primjenjivao, kuna bilo porezno priznato (za tri godine rada kod poslodavca koji otkazuje ugovor o radu), a preostali bi se iznos tretirao kao dohodak od nesamostalnog rada, odnosno kao plaća, dakle uz obračun svih poreza i doprinosa iz plaće i na plaću! Zbog toga bi se trošak otpremnina dodatno povećao za gotovo 20-ak milijuna kuna!
