Home / Biznis i politika / Težimo prema istaknutom

Težimo prema istaknutom

Robert J. Aumann i Thomas C. Shelling dobitnici su za daljnja istraživanja na području teorije igara, odnosno za doprinos razumijevanju primjerice konflikata kao što su ratovi cijena i trgovinski ratovi, kao i zašto su neke zajednice uspješnije od drugih u upravljanju zajedničkim resursima.

Aumann tvorac teorije, a ja sam njezin korisnik – komentirao je nagradu Thomas Shelling.

I odista, dok je Aumann istražio duboke fundamentalne postavke teorije igara do razine gdje matematički modeli graniče s filozofijom (Aumann je, kao i veliki broj dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, po obrazovanju matematičar) i tako došao do zanimljivih otkrića, Shelling je primijenio klasične koncepte teorije igara u politici i public policy, ali ne samo to.

Schelling je najpoznatiji po svojoj knjizi iz 1960. godine The Strategy of Conflict i po svojim analizama hladnog rata. U knjizi teorijom igara objašnjava odnos Amerike i SSSR-a koji su ravnatelju održavali uvjerljivim međusobnim prijetnjama, ali za koje je bilo jasno da nikada neće biti ostvarene, odnosno objašnjava zašto je efikasnije imati mogućnost osvete nego mogućnost obrane (od nuklearnog napada).

Uz Schellinga su vezani i koncepti (‘focal point’) i točke prevrtanja (‘tipping point’). ‘Focal point’ se odnosi na odlučivanje koje se može opisati metodama teorije igara i koje zahtijeva izbor jednog od nekoliko ekvilibrija. Prirodno je očekivati da će svi uključeni težiti prema jednom od ekvilibrija koji se nečim ističe. Na primjer, trebamo se s nekim naći u određeno vrijeme, a ne znamo gdje bi to trebalo biti. Izabrat ćemo, logično, najpopularnije sastajalište, primjerice ako je riječ o Zagrebu, bit će to ‘ispod sata’ na Trgu bana Jelačića.

Klasični modeli teorije igara (kao Nashov ekvilibrij) ne dopuštaju takvu koordinaciju, ali dr. Pekeć napominje da doprinos te (jednostavne) ideje nije samo u rafiniranju problema izbora ekvilibrija od nekoliko mogućih, već u tome da se prilikom raznih pregovora i dogovora može iskoristiti kako bi se tijek pregovora usmjerio prema nekoj fokalnoj točki te kako ne bi bilo lutanja među različitim rješenjima.

Točka prevrtanja je vezana za opsevanje koja se pojavljuje u raznim disciplinama. Schellingov poznati primjer je onaj s američkim naseljima i četvrtima koji su rasno miješani i konstelacijom bijelaca i crnaca održivi čak i u omjerima koji imaju jasnu većinu i manjinu. Ali, u trenutku kad postotak manjine padne ispod neke kritične točke, svi će iz te grupe naglo otići iz susjedstva. Slični primjeri točke prevrtanja (za koje postoje i razne matematičke teorije) javljaju se i npr. u epidemiologiji kad je potrebna kritična masa kličenja i oboljelih da bi bolest postala epidemija, ali i u tehno- loškom razvoju kad se za tržišni udjel bore konkurentske tehnologije (npr. MAC i Windows, ili VHS i Beta i sl.).

Kad jedna tehnologija postane dominantna, onda će većina korisnika tržišno manje zastupljene tehnologije prijeći na dominantnu tehnologiju i na taj način naglo ubrzati eroziju manje zastupljene tehnologije. Sličnih primjera ima i u borbama za tržišni udjel. Na primjer, kad bi hipotetički jedan od dva mobilna operatera u Hrvatskoj zauzeo značajni dio tržišta, recimo 80 posto, vjerojatno bi došlo do brzog urušavanja slabijeg operatera.

Aumannov najpoznatiji klasični rad bio je o situaciji u kojoj se interakcija (konflikti ili kooperacije) ponavlja (na primjer, trgovanje s istim partnerima i slično), i pokazao je kako je na dugi rok svima u interesu da se ponašaju kooperativno. Odnosno, da neka jednostavna logika kojom se na kratki rok maksimalizira profit na štetu drugih može dugoročno biti štetna jer će takav postupak uništiti izvore budućih profita i tako sveukupno biti neracionalan. Ta ideja je primjenjiva i u upravljanju resursima.

Na primjer, ako drvosječa u jednoj sezoni neplanski odreže sva drva u svojoj sumi, što će raditi sljedeće godine ili za dvije, tri, pet, deset godina?

Professor Pekeć smatra da je Aumann ključni čovjek koji je pokrenuo lavinu fundamentalnih, gotovo filozofskih preispitivanja klasičnih Savageovih aksioma, koji su osnova ekonomskih teorija. Osnovna kritika je da je ponekad nemoguće razdvojiti osobnu procjenu vjerojatnosti nekog događaja i procjenu vrijednosti nekog događaja. Procjene vjerojatnosti događaja su subjektivne i kao takve mogu omogućiti različite procjene strana u interakciji (konfliktu, kooperaciji), što omogućava nalaženje u ekvilibriju koji će svima (u njihovim osobnim percepcijama) donositi više od očekivanog.

Uz ta istraživanja vezan je jedan od Aumannovih najpoznatijih radova na temu ‘slaganja da se ne slažemo’ (agreeing to disagree), u kojem pokazuje da je slaganje da se ne slažemo oko strukture informacija nemoguće ako krećemo od iste strukture informacija (common prior), i ako je javno poznato na koji način smo apsorbirali privatne informacije.