Sreća je za Hrvatsku što će se europski screening stanja u javnim nabavama, koji počinje 7. studenoga, svesti na usporedbu zakona, a ne prakse koja je u ovom trenutku u najmanju ruku kaotična, s velikim prostorom za malverzacije i korupciju.
Javne nabave jedna su od prvih tema screeninga – dubinskog snimanja stanja u hrvatskom zakonodavstvu u sklopu pregovora o primanju Hrvatske u EU. Prema objavljenom planu počinje 7. studenoga 2005. godine. Pregovarač o javnim nabavama u ime Hrvatske je Tamara Obradović Mazal, pomoćnica ministrice vanjskih poslova i voditeljica Uprave Ministarstva europskih integracija za usklađivanje pravnog sustava. Za nju i za Hrvatsku sreća je što će se taj screening svesti na usporedbu zakona, a ne prakse koja je u ovom trenutku u najmanju ruku kaotična, s velikim prostorom otvorenim za malverzacije i korupciju.
Od 1. listopada, samo 38 dana prije početka pregovora s EU o usklađivanju sustava javnih nabava, u Hrvatskoj se počeo primjenjivati najnoviji Zakon o javnoj nabavi (NN, 92/05). Prema njemu INA, Pliva, T-HT, Podravka i ostale velike tvrtke više nisu obveznici tog propisa i ne moraju raspisivati javna nadmetanja na način propisan tim zakonom. U gotovo svim tvrtkama oslobođenim primjene Zakona o javnoj nabavi izjavljaju da će od sad velike poslove ugovarati na osnovi internih pravilnika, koji jamče ‘fer, transparentan i zakonit postupak svim ponuđačima roba, radova i usluga’. Ispada da su odlučili ‘fer i transparentno’ ugovarati velike poslove jer više ne moraju primjenjivati važeći Zakon o javnoj nabavi.
Jedan od predlagača najnovije izmjene Zakona o javnim nabavama je Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, koji je prije dolaska u Vladu radio u Podravki, upravo na poslovima javne nabave. Taj Polančecov zakon je privremen, jer do 1. siječnja 2007. godine Hrvatska mora usvojiti nove propise o javnim nabavama, potpuno uskladene sa zakonodavstvom EU.
U međuvremenu se u sklopu CARDS programa 2002. ostvaruje projekt pod nazivom ‘Jačanje sustava javne nabave u Hrvatskoj’, koji financira Europska komisija. Pomoću tog projekta treba se pripremiti prijedlog novog Zakona o javnoj nabavi sa svim podzakonskim aktima (modeli standardne natječajne dokumentacije, vodič za naručitelja i ponuditelje te nacionalni program obuke i certificiranja stručnog osoblja koje će obavljati javnu nabavu).
U vezi s pregovorima o usklađivanju hrvatskih javnih nabava s onima u EU, Tamara Obradović Mazal kaže: ‘Reformu sustava javnih nabava može provesti jedino uz provedbu s tim sektorom povezanih reformi. Reformom sustava javnih nabava želi se podići razina transparentnosti u nadmetanjima za poslove i povećati konkurentnost. Reformom se također želi postići da postupci javnih nabava u Hrvatskoj budu u cijelosti istovjetni onima u EU.’
Uprava Financijske agencije (Fine) priredila je javno otvaranje ponuda pristiglih na oglas o izboru revizora financijskih izvještaja za 2004. godinu i vrednovanje sustava internih kontrola u toj državnoj ustanovi. Novinaru koji je trebao pratiti taj događaj, međutim, povjerenstvo Fine za javnu nabavu to nije dopustilo. Povjerenstvo je zaključilo da bi novinar ‘po prirodi svoje funkcije’ o, navodno, javnom otvaranju ponuda obavijestio javnost. A prema Zakonu o javnoj nabavi, ustvrdila je Sanja Miščević, pravnička u Fininu Povjerenstvu, novinari ne smiju nazočiti – javnom otvaranju ponuda.
Dražen Jurković, član Uprave Fine, zbunjen neugodnom situacijom, započeo je objašnjenjem kako im je svima drago da je novinar došao, jer u Fini nemaju što skrivati. Pitao je novinara kakva je praksa drugih naručitelja u postupcima javne nabave, dopuštaju li novinarima da prisustvuju javnom otvaranju ponuda. Novinar je Jurkoviću pristojno odgovorio da vidi kako je Fininom Povjerenstvu za javne nabave ‘zbilja draga’ da je došao, ali je zamolio pravnicu Miščević da pročita odredbu Zakona o javnoj nabavi prema kojoj novinari ne smiju pratiti javno otvaranje ponuda pristiglih na oglase o javnom nadmetanju. I pravnicu je revno pročitala odredbu prema kojoj javnom otvaranju ponuda mogu nazočiti ovlašteni predstavnici ponuditelja. Na to je novinar upozorio da iz tako formulirane zakonske odredbe ni iz čega ne proizlazi da i novinari ne smiju nazočiti.
U nastavku novinar je napomenuo da Zakon o javnoj nabavi, doduše, dopušta i postupke s ograničenom javnošću, ali takvi postupci moraju biti unaprijed utvrđeni, što nije bio slučaj s javnim nadmetanjem za izbor Finina revizora. Gospođa pravnicu je, međutim, ustrajala na tome da novinar ne može nazočiti.
Na to je novinar izjavio da će poštovati odluku Finina Povjerenstva i otići, ali je inzistirao na tome da mu se naknadno dostavi pisano obrazloženje odluke o isključivanju javnosti s, navodno, javnog otvaranja ponuda. Povjerenstvo je obećalo da će dostaviti pisano obrazloženje odluke.
Sudionici javnosti nedostupnog ‘javnog otvaranja ponuda’ novinaru su naknadno ispričali kako je teklo otvaranje ponuda. Na to, navodno, javno nadmetanje pristigle su tri ponude, dvije od stranih revizorskih tvrtki, Ernst & Younga i Deloitte de Toucha te jedna zajednička ponuda konzorcija nekoliko domaćih tvrtki koji je zastupala tvrtka Revizije Zagreb. Cijene svih ponuđenih bile su približno iste. Dan nakon toga ‘javno’ otvaranje ponuda novinaru je dostavljeno pisano obrazloženje. U tekstu obrazloženja stoji da je zakonodavac jasno propisao koje osobe moraju (članovi Povjerenstva), a koje mogu (ovlaštenici ponuđitelja) nazočiti javnom otvaranju ponuda. Nedvojbeno je, tumačilo se nadalje, ‘kako osim tih osoba nitko treći (javnom?) otvaranju ponuda ne može nazočiti. Stoga je, slijedom citirane zakonske odredbe, s obzirom da novinar nije predstavnik nekog od ponuđitelja, njegov zahtjev da nazoči otvaranju ponuda trebalo odbiti.’
Strogo formalno, ovakvo obrazloženje ‘drži vodu’, iako se protiv načelu prema kojemu je dopušteno sve što izričajem nije zabranjeno. Logički promatrano, međutim, apsurdno je da se iz zakonski određenog javnog postupka isključi upravo javnost. Nameće se zaključak da Fininom Povjerenstvu za javne nabave ne treba vjerovati, pa o tome treba obavijestiti javnost. Ali ne treba vjerovati ni financijskim izvještajima Fine, kao ni reviziji Fininih financijskih izvještaja, a ne samo Fininom Povjerenstvu. Slično su zaključili i u Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, jer su svojom odlukom od 6. rujna 2005. poništili Finino javno nadmetanje, kao i odluku o izboru Deloitte de Touche kao najpovoljnijeg ponuđača za reviziju financijskih izvještaja Fine. Revizija je zapravo atest vjerođostojnosti, a u ovom slučaju to je trebao biti atest vjerođostojnosti Fininih financijskih izvještaja. Financijski izvještaji Fine nemaju atest vjerođostojnosti, a da im ne treba vjerovati dokazuje i potreba za namještanjem izbora revizora.