Premijeru, okrenite se domaćem biznisu!

Vlada konačno mora domaćem biznisu reći kako će se prema njemu odnositi u ovoj zadnjoj fazi tranzicije. Sanaderov najnoviji put u Prag, gdje je proveo gotovo pola radnog tjedna, ne ohrabruje poduzetnike.

Premijer Ivo Sanader proveo je gotovo pola radnog tjedna u Pragu. Bilo je zahvaljivanja na češkoj podršci Hrvatskoj na putu u EU, rutinskih gospodarskih razgovora i izjava u stilu: ‘Hrvatska i Češka žele trajnu stabilizaciju prilika na jugoistoku Europe.’ Za to vrijeme Sanaderov ministar gospodarstva u Zagrebu je ‘odbacivao kritiku da Vlada nema gospodarsku strategiju’ te najavio ‘nastavak restrukturiranja gospodarskih grana u teškoćama’.

Kao da se prošlog tjedna konačno nije dogodio Dan D i kao da Hrvatska nije počela pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Premijer i dalje prioritet daje vanjskopolitičkim aktivnostima, a ministar gospodarstva u njegovo se ime brine za neuspješniji dio poslovne zajednice.

Umjesto nastavka starog filma, očekivalo se da će se Sanader, a onda i njegov tim ekonomskih ministara konačno okrenuti ozbiljnom dijalogu s poslovnom zajednicom. Ali ne ponajprije problematičnim slučajevima u brodogradnji ili crnoj metalurgiji, nego naprednom dijelu domaćih biznismena. Samo ako preživjeli i ojačali domaći veliki igrači uspiju sljedećih godina rasti i razvijati se bit će novca za kranje gubitaka bilanci.

Zadnji je trenutak da Vlada posveti dovoljno vremena i uspješnim domaćim tvrtkama. Ne mora to biti javna predstava kakvu je potkraj svog mandata napravio Ivica Račan. Odnos domaćeg biznisa i visoke politike u svim je uspješnim zemljama decentniji.

Riječ je o vrlo osjetljivim temama. Vlada domaćem biznisu napokon mora reći kako će se prema njemu odnositi u ovoj zadnjoj fazi tranzicije. Jedan je pristup da se poduzetnicima Todoriću, Vlahoviću, Drku, Rajiću, Artukoviću, Tedeschiju (i drugima) te menadžerima poput Marinca, Vidoševića, Bage, Slamića…, koji vođe tvrtke u mješovitom vlasništvu, poručiti: ‘Vlada će stvarati bolju poslovnu klimu za sve koji posluju u Hrvatskoj pa tko u slobodnoj tržišnoj utakmici preživi – preživi. Ako druge zemlje pomažu svom biznisu, nas to nije briga. Ako vam je po volji, – prodajte svoje tvrtke strancima. Nas se to ne tiče.’

Drugi je pristup: ‘Kod kuće se tucite sa stranim izazivačima i međusobno, ali kad idete van, izvolite doći do nas da dogovorimo usklađeno nastupanje. Onako kako to rade naši prijatelji Slovenci.’

Tako je pristup onaj koji, premda se o tome javno ne govori, primjenjuju sve uspješne i kompetentne vlade: ‘Gospodo, dajte da vidimo kako mi možemo pomoći vama, ali istodobno i mi imamo neke zahtjeve prema vama! A što se nastupa prema van tiče, podrazumijeva se da nema slobodnih strijelaca. Nastup mora biti usklađen.’

Već vidim tržišne fundamentaliste kako skaču na ovo huljenje svetinje zvane ‘nevidljiva tržišna ruka’. Međutim, samo naivni mogu vjerovati da taj recept danas u svijetu itko mudar primjenjuje. Naravno, izuzetno je opasno ako se ministri amateri petljaju u odnose s biznisom. Tu mogu napraviti više stete nego koristi. Zato Sanaderov prioritet i jest da oko sebe okupi tim koji neće imati samo makroekonomskog znanja nego će znati i kako pregovarati s krupnim biznisom.

Dok se u Sloveniji završava proces ujedinjavanja Droge i Kolinske, u Hrvatskoj se domaći konkurenti iscrpljuju u borbama za tvrtke kakva je Kandit. Jednako je tako žalosno čitati da se najveći domaći trgovci i proizvođači ne uspjevaju dogovoriti o zajedničkoj obrambenoj strategiji protiv hard-diskonte-ra Lidla.

Sasvim je razumljivo da međusobni dogovori u jednom trenutku dođu do zida i da se akteri sami ne uspjevaju dogovoriti. Upravo tu prosječna država mora intervenirati. Ako postoji ekonomska logika da se neko udruživanje provede, da se danas pomogne jednoj, a sutra drugoj tvrtki u ostvarenju njezinih nužnih strateških ciljeva, onda je tu zadužena ‘da pogurne stvar’. S druge strane, ako država i partneri iz biznisa pomognu nekoj tvrtki, onda i ona ima obveze pa se ne može tolerirati da neko poduzeće ostvaruje stotine milijuna kuna ekstra dobiti, a u godinu dana otvori pet-šest novih radnih mjesta.

Riječ je o kompleksnom poslu koji ne može obaviti bude li se premijer i dalje ponajprije brine za vanjsku politiku, a ministar gospodarstva samo za gubitke.