Put u tržišni socijalizam

Nevjerojatan gospodarski uzlet nakon poslijeratnog siromaštva označio je i rast standarda, pa radni čovjek otkriva prednosti automobila, hladnjaka, televizora … i godišnjeg odmora.

Ranih pedesetih, prosječni žitelj Hrvatske trošio je trećinu manje kruha i peciva, pet puta manje mesa, ribe, tripot manje svježeg povrća, četiri puta manje svježeg voća i tripot manje mlijeka nego početkom šezdesetih. Godine 1958. održan je prvi festival zabavne glazbe u Opatiji, u mnogome organiziran prema uzoru na talijanski Sanremo. Putem još malobrojnih prijatelja i rijetkih odašiljača, priredbu je bilo moguće prati i na programu tada dvije godine stare Televizije Zagreb, a pobjedila je pjesma Moja mala djevojčica, u izvedbi zvijezde Ive Robića i četvrtogodišnje početnice Zdenke Vučković. Djevojčica iz pjesme sa svojim ocem šeće gradom ‘puna velikih želja’, a pred izložima ‘satiima stoji i više’. Htjela bi auto, bicikl, romobil, medu, zeku, kolica, lutku, kolače, bombone, naranče… Za ispunjavanje svih djevojčičinih želja, ocu bi trebala poprilična količina ondašnjih dinara, ali nije samo pitanje ima li on toliko novca nego jesu li izlozi u ono doba bili baš tako privlačni, zašto je djevojčica bila željna svega te kako je bilo moguće da se ljubiteljima glazbe – radnim ljudima mlade socijalističke zemlje – toliko svidjela upravo pjesma koja je istinski izraz želje za posjedovanjem materijalnih dobara.

Samo pet godina prije toga, u nedostatku šarenih plastičnih igračaka koje će uskoro preplaviti tržište, novine su savjetovale da za djecu ‘nema ljepše igračke u vodi od malo duže oblanjane daske’. Takvo pomagalo iz kućne radnosti autentični je simbol Hrvatske na početku pedesetih, odraz njezine industrije robe široke potrošnje, trgovačke mreže i izloga, ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika. Naranče su bile rijetko na kuhinjskom stolu, a ni druge hrane nije bilo u izobilju. Usporedba prehrambenih navika s kraja šezdesetih s onima na početku desetljeća koje im je prethodilo, pokazuje da je ranih pedesetih prosječan žitelj Hrvatske trošio trećinu manje kruha i peciva, pet puta manje mesa, ribe i njihovih preradevina, tripot manje svježeg povrća, četiri puta manje svježeg voća i tripot manje mlijeka. Kako ni potkraj šezdesetih nije dosegnut vrhunac u potrošnji hrane, usporedba s početkom pedesetih još više ukazuje na oskudnost jelovnika. Na tu nedovoljnu količinu hrane valjalo je potrošiti čak polovinu obiteljskoga proračuna. Međutim, već tijekom pedesetih štošta se promijenilo, pa zahtjev za biciklom ili romobilom nije bio u 1958. toliko nerealan kao samo koju godinu prije.

Poslije prestanka tijesne povezanosti s Istočnim blokom, 1948., jugoslavensko je gospodarstvo zapalo u krizu, ali je prvi petogodišnji plan s jednogodišnjim zakašnjenjem ipak ispunjen 1952. Poslije godina ubrzane industrijalizacije s naglaskom na teškoj industriji, što je porušeno i zaostalo poljoprivrednu zemlju ubrzano usmjerilo na put srednje razvijenosti u svjetskim razmjerima, uslijedilo je okretanje lakoj industriji i proizvodnji robe široke potrošnje, često uz dobivanje licencija zapadnih kompanija. Nakon što je 1950. uvedeno samoupravljanje, zemlja se, iako ne bez rasprava i poteškoća, postupno okretala tržišnom socijalizmu.

Tako je Prvi opatijski festival održan u jeku privrednoga čuda, kroz koje su istodobno prolazile brojne druge europske zemlje hvatajući gospodarski zamah nakon godina poratne obnove. Razmjerni pojedinih čuda ovisili su o početnoj poziciji zemlje, njezinoj predratnoj razvijenosti i stupnju ratnih razaranja, pa su veći početni problemi tražili i veće čudo. U većini je zemalja životni standard zamjetno napredovao, masovni entuzijazam budio je dojam da je baš sve moguće i da je blagostanje nadohvat ruke. Takav je dojam prije prevladao na zapadu Europe, gdje je uz industrijski rast mnogo uloženo u porast kvalitete života, dok su na istoku kontinenta standard i udobnost svakodnevice zaostajali za brzim procesom industrijalizacije.

U Jugoslaviji 1958., ozračju za opatijsko jesensko javno sastavljanje dječjeg popisa želja pogodovala je promjena političke retorike. U Ljubljani je, naime, u proljeće iste godine održan Sredmi kongres Saveza komunista Jugoslavije na kojemu je vlast priznala da bi industrijski rast moralo pratiti značajnije poboljšanje životnih uvjeta i da standard više ne treba kaskati za industrijskim rastom. Prema programu, taj je proces u prvom redu trebao ovisiti o povećanju produktivnosti. Ostvarivanje ideala ‘od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama’ odloženo je za nadolazeću komunističku budućnost, a u socijalističkoj je stvarnosti plaća morala poglavito ovisiti o učinkovitosti radnika jer je primijećeno da tendencija izjednačavanja može djelovati destimulirajuće. Zatvorio se tako krug: djelotvorniji radnik pridonijet će općem rastu proizvodnosti, što će povećati plaće, a one poboljšati osobni standard.

Država će tako bilježiti veće stope rasta, a njezini građani kvalitetnije se hraniti, češće se zagledavati u izloge i iz trgovina iznositi nove proizvode nastale u novim postrojenjima lake industrije.

Naporedno s time trebalo je doći i do jačeg razvoja maloprodajne mreže i ‘boljeg usluživanja potrošača robom’. Priznalo je tako partijski program postojanje potrošača, njihovih zahtjeva, želja i potreba, a potrošačka kultura na velika je vrata ušla u socijalistički javni život. Radnik koji će više raditi, više će i zaraditi, a izvan radnog vremena i mjesta, u svoje slobodno vrijeme i na mjestima na kojima će ga provoditi, taj će radnik kao potrošač kupujući proizvode i usluge sebe činiti sretnijim i zadovoljnijim, stvarati bolje životne uvjete i povećavati si standard.

Pedesetih su u Hrvatskoj tako stvorene prve pretpostavke za stvaranje masovne potrošačke kulture, dok je u šezdesetima uslijedilo ubrzano oblikovanje potrošačkog društva. Bilo je, naravno, ideoloških ograda i mjestimičnih kočenja, ali do prijelaza u sedamdesete i političarima i teoretičarima bilo je potpuno jasno da je konzumerizam zauzeo vrlo važno mjesto kako u stvarnosti, tako i u imaginariju hrvatske i jugoslavenske svakodnevice. Iako je snaga domaće potrošačke kulture zaostajala za svojim zapadnoeuropskim uzorima, zadovoljeni su osnovni uvjeti iz definicije potrošačkog društva: relativno zadovoljavajući izbor robe, dostatna količina novca za potrošnju, sve dostupniji krediti i obročno plaćanje, društvene su vrijednosti sve izrazitije određene kupovnom moći i materijalnim vlasništvom, traženje i stjecanje.

Godine 1968. na stotinu je hrvatskih kućanstava dolazilo 75 radioprijamnika, 41 električni ili plinski štednjak, 32 televizora, 31 hladnjak, 20 gramofona, 18 usisavača i 14 perilica rublja. Pogledaju li se samo radnička kućanstva, dakle ona koja već dulje žive u gradu ili su tek nedavno doselila te uređuju svoj novi stan, brojke su mnogo povoljnije. Stotinu takvih kućanstava iste je godine posjedovalo, primjerice, 94 radioprijamnika, 66 televizora, 62 hladnjaka, 44 usisavača i 34 perilice rublja. Onodobne ankete pokazuju da je vrijeme najintenzivnije modernizacije doma bilo između 1961. i 1965., kad je kupljena gotovo polovina štednjaka, hladnjaka, usisavača, gramofona, telefona i televizora koji su bili u uporabi 1968. Od 1966. do 1968. kupljena je polovina magnetofona i više od polovine u domovima postojećih perilica. Značajno je rastao i broj automobila, pa dok su 1960. u Hrvatskoj 272 stanovnika statistički morala dijeliti jedan automobil, deset godina kasnije u jedan ih je auto trebalo stati samo 28.

Od 1953. do 1963. prosječni godišnji rast proizvodnje iznosio je 9,5 posto, a osobne potrošnje 10,0 posto. Od 1955. do 1961. nijedna europska zemlja nije imala veće indekske rasta industrijske proizvodnje koja je godišnje napredovala čak 13 posto. Nesvrstana je Jugoslavija 1964. postala pridruženom članicom Comeona. Godine 1965. Jugoslavija je članica GATT-a. Godine 1968. potpisani su prvi ugovori s Europskom ekonomskom zajednicom.

Robe izazivalo je emocionalno zadovoljstvo, a kupci su pokazivali izrazitu želju za svime što je bilo novo, moderno i uzbudljivo. Do kraja šezdesetih većina je stanovništva živjela udobnije nego ikad prije, a novinske su karikature već ranije otvoreno ismijavale nestašice s početka pedesetih i čekanje u redovi ma za osnovne namirnice.

Područje potrošnje, koje je zbog veće udobnosti svakodnevice bilo posebno zanimljivo, bila je nabava trajnih potrošnih dobara čiji su proizvodnja i tržište šezdesetih bili u punom procvatu. Svaka deseta obitelj bila je motorizirana, a posjedovanje tehnološkoga noviteta u pravilu je bilo potvrda većeg blagostanja i rasta obiteljskog standarda. Televizijska antena na krovu i automobil ispod prozora postali su najvidljiviji statusni simboli u nadmetanju sa susjedima, prijateljima i rođacima. To što su sredinom šezdesetih život u uređajima opremljenom domu držali ‘svojim pravom i kulturnom potrebom’ te ‘odrazom mnogo višeg standarda radnih ljudi’ imalo je, naravno, i svoju cijenu. Novi uređaji na tržištu uvijek su skuplji nego koju godinu nakon toga, pa je za užitak gledanja televizijskog programa 1962. trebalo izdvojiti čak sedam prosječnih plaća, a 1969. svega dvije i pol. Dok se još 1953. za prosječnu plaću moglo kupiti jedva pet pari običnih cipela, petnaest godina kasnije jedna je plaća dostajala za čak trinaest pari. Plaće su rasle, ali ne dovoljno da bi namirile sve želje potrošača, pa se broj godišnje odobrenih kredita približio broju zaposlenih. U novoj hrvatskoj povijesti šezdesete su svakako bile vrijeme najznačajnijeg pomaka granice između nužnih potreba i nedostižnoga luksusa.

Što je do jučer bilo nedostupno, u vrlo kratkom razdoblju prevalilo je put od popisa želja do ušćene kupovine i uvjerenja u neosporno pravo na život u blagostanju. Taj je pak status potkraj šezdesetih podrazumijevao stan s priključcima za vodu i struju te s kupaonicom, suvremenom kuhinjom, dnevnim boravkom, nekoliko električnih uređaja i automobilom. Tome valja pridodati i poneki izlet u Trst. Međutim, za stjecanje početnog poratnog dojma o blagostanju postojala je i prečica: masovni odlazak na godišnji odmor. Turizam je postao pokretač konzumerizma i upadljiv znak nastanka novih društvenih vrijednosti.

Uredba o plaćenom godišnjem dopustu radnika, namještena ka i službenika iz 1946., svim je zaposlenima poslije jedanaest mjeseci rada osigurala pravo na najmanje četvrtina dana odmora uz primanje redovne plaće. Pravo na dulji odmor, u trajanju do najviše trideset dana, priznato je zaposlenicima koji su radili u teškim uvjetima te marljivim udaricima. No, radno se zakonodavstvo radnim i slobodnim vremenom bavilo 1958., 1959., 1961. i 1965. godine, kada su svi radnici s više od dvadeset i pet godina staža mogli uzeti tridesetodnevni odmor. Istodobno se skraćivala satnica radnoga tjedna, produljivao se vikend i širila se praksa odmaranja tijekom ukupno osam dana državnih praznika i većega broja slobodnih dana nastalih spajanjem praznika i vikenda.

Međutim, zakonsko određivanje slobodnoga vremena nije bilo dovoljno da bi godišnji odmor zaživio u obliku u kakvom je izvorno zamišljen, dakle kao vrijeme za promjenu sredine i klime te za obnovu radne energije. Još u 19. stoljeću uvriježilo se mišljenje da je odlazak na putovanje za vrijeme odmora povlastica dokone klase, bogatijih slojeva koji su obilazili mondena sredozemna i alpska odredišta. Preostala većina stanovništva zabavljala se u parkovima, gostionicama, cirkusima, kupalištima, na ulici ili odlazila na kraće izlete. Kad se poslije Drugoga svjetskog rata u hrvatskim tvornicama zaposlio velik broj dojučerašnjih poljoprivrednika, koji su nerijetko ostali živi na selu iako su plaću sada zarađivali u industriji, dokona pokretljivost širokih slojeva postala je još upitnijom. Većina je radnika sve do kraja pedesetih smatrala da je putovanje za vrijeme odmora ‘luksuz, nešto što je svojstveno gospodi, a ne radniku’. I šezdesetih su neki plaćanje turističkog aranžmana držali krajnjom raskoši i radije su trošili na televizore i slična dobra, ostavljajući putovanja za neka bolja vremena. To se protivilo izvornoj svrsi godišnjega odmora, pa je kod turizmu nevičnih radnika trebalo stvoriti potrebu za odlaskom na pravi odmor, probuditi potražnju i njegovati tu novostvorenu naviku.

Prvih poratnih godina, u nedostatku drugih obilježja blagostanja, jadranska je obala za organizirano poticanje i promicanje domaćega turizma. Za ljetovanje na moru nije bilo potrebno mnogo, a oni koji more dotad nisu ni vidjeli bili su otprve posve zadovoljni i u šatoru ili na podu praznih školskih učionica. Na osnovljenju domaćega turizma radili su savezni i republički sekretarijati i komiteti za turizam, Turistički savez, sindikalne organizacije, Ferijalni savez i druge društvene organizacije. Jedan vodič iz 1950. ponosno ističe da radnik ima ‘na raspolaganju plaže i hotele, planinska odmarališta, ljetovališta i parkove, gdje prije oslobođenja nije mogao ni pomisliti da bi se mogao odmarati, jer je to onda bilo samo za imućne pripadnike buržoaske klase’, a zadatak je novog turističkog sustava svakom radniku omogućiti ‘da se odmor i gdje hoće u svojoj zemlji’. Rješenje je bilo u sustavu socijalnoga: povlaštene cijene prijevoza i smještaja te radnička, omladinska i dječja odmarališta. Uz potvrdu koju su dobili od svoje sindikalne podružnice, radnici i članovi njihovih obitelji mogli su putovati javnim prijevozom uz popust od 50 do 75 posto, a ovisno o plaći povlastica za smještaj iznosila je od 20 do čak 90 posto. Sustav je imao slabih mjesta i doživio više promjena, no milijunima građana Jugoslavije omogućio je da prvi put nekamo otputuju na godišnji odmor, a mnogima iz unutrašnjosti da prvi put zaplivaju u moru. Šezdesetih je mrežu odmarališta u Hrvatskoj činilo 500 – 700 radničkih i još stotinjak omladinskih i dječjih odmarališta, s ukupno više od 70 tisuća ležaja. Istodobno je bujala i gradnja komercijalnih turističkih kapaciteta gdje su se noćenja domaćih i stranih turista brojila u milijunima.

Do kraja šezdesetih, narod je već stekao kulturu putovanja, kulturu plaže i godišnjih odmora. U samo petnaestak godina građani su zaboravili masovne izlete kamionima i navikli su se na odlazak na odmor s obitelji i na prijevoz osobnim automobilom. Novine su čitatelje savjetovale gdje i kako otići, s kime i zašto putovati, kako rezervirati kartu i kada se suncati, što odjenuti i pojesti. Domaćima su preporučale odmor daleko od kućinje, službenicima tjelesne aktivnosti, a fizičkim radnicima čitanje. Poput kućanskih aparata i automobila, preplanulost je postala znak dostignutog standarda, a godišnji odmor postao je odraz blagostanja. Slobodno vrijeme sve je izrazitije postalo vrijeme potrošnje, ne samo potrošnje samoga vremena nego i radom zarađenoga novca.