Parfemi danas više nisu ekskluzivna povlastica bogatih, samo vrlo rijetke serije doživljavamo kao statusni simbol. Izabrati ipak nije lako među 20.000 mirisa koji se nude na tržištu i mirisati jedinstveno i neponovljivo.
Cologne N° 4711, Mitsuko i Shalimar, Chanel N° 5, Joy, Bandit, Femme… To su samo neki bezvremenski i vječni mirisi koji su ispisali mnoga poglavlja u povijesti parfema, a kreirali su ih slavni nosovi Jacquesa Guerlaina, Ernesta Beauxa (za Chanel), Jean-Patou, Roberta Pigueta i Marcella Rochasa. Svojom su posebnošću i provokativnošću poput manifesta obilježavali epohe, u bočice zatvarali duh vremena, upućivali na bogatstvo i raskoš, ali i na revolt, pobjedu i oslobadanje.
Ipak, s njima ne počinje povijest mirisa jer mirisi su stari gotovo koliko i čovječanstvo. Prvi poznati parfem (riječ dolazi od latinskoga per fumus, kroz dim) imao je oblik mirisnog štapića, datira otprilike 4000 godina, a otkriven je u Mezopotamiji. Upotrebljavao se u religijskim obredima i ceremonijama. Tada su se prvi put mirisne tvari počele namakati u vodi i ulju, a tako dobivenim tekućinama trljalo se tijelo. Korak dalje bile su mirisne kreme i ulja, najčešće od cimeta i meda, a poslije i od cvijeća koje su Egipćani (osobito su ih voljele kraljice) upotrebljavali radi ljepote, ali i kao uvod u ljubavnu igru. Perzijanci su smislili način čuvanja mirisa u zemljanim posudama, a oni su upućivali na njihov statusni simbol: mirisi i arome širili su se samo palačama bogataša. Aroma cimeta bila je rezervirana za muškarce koji su nakon kupanja njome mazali bradu.
Grci su prema parfemima imali poseban odnos: vjerovali su da su ih izmislili bogovi i da je svaki njihov doticaj sa zemljom i ljudima popraćen snažnim mirisom. Rimljani su u čast mirisa imali i poseban praznik koji je slavio božicu Floru, a muškarci su redovito odlazili u kupelji gdje su ih nakon kupanja masirali mirisnim mastima i uljima. U Grčkoj i Rimu ruža je bila obožavana biljka pa je ruža na vodica najstariji poznati parfem dobiven destilacijom.