Plavuše Dingača i crnke Ivan Dolca

U vrijeme berje uvijek se iznova postavlja pitanje ima li u Dingaču dovoljno plavca malog za sva vina koja nose tu etiketu. Mnogi tvrde da se umiješalo previše plavca velikog mnogo slabije kvalitete.

Dingač je, bez sumnje, najglasovitiji hrvatski vinogradarski položaj. S padina peljeških brda još je 1961. godine stiglo prvo vrhunsko vino s naših prostora, a svakom će ljubitelju vina jedan pogled na tamošnje vinograde dostajati da više nikad ne postavi pitanje jesu li tamošnja vina preskupa. Pitanja, međutim, ipak ima. Prvo bi moglo biti zašto vina s etiketom Postup nisu dosegla Dingačevu slavu, a drugo kako to da se najskuplja vina s Pelješca skrivaju pod etiketama Stagnuma, Selekcije, pa čak i pod sortnim imenom Plavca malog? Odgovor je jednostavan: Franjo Miloš lomi kamen pelješke unutrašnjosti kako bi zasadio birane loze, a tijekom proizvodnog procesa dopušta samo najnužnije intervencije i svake godine nudi drukčiji Stagnum, vino divlje poput kraja iz kojeg potječe. Marijo Mendek, pak, sa svojom Selekcijom 2003. (jedinom koja je dosad stigla na tržište) sušta je suprotnost. Pod nadzorom talijanskog enologa u svim pelješkim vinogradima bira samo trsove za koje je provjerio da je doista riječ o plavcu malom. S tih trsova bira najzdravije grozdove ili čak bobice i onda, uz potpunu tehnološku kontrolu, proizvodi ‘najispeplani’ plavac mali.

Tu se skriva još jedno pitanje vezano uz pelješke vinogradarske položaje: ima li u Dingaču uopće dovoljno plavca malog za sva vina koja nose etiketu tog položaja? Mnogi u to sumnjaju, pa tvrde da se umiješalo previše plavca velikog mnogo slabije kvalitete. Na Hvaru nekolicina vinara, Plenković, Plančići, Tomić, Bade lova vinarija…, eksplodiraju jedna ko surove položaje Ivan Dolca i Svete Nedelje poput peljeških, a uspijevaju proizvesti različita, osobnija vina, prično ujednačene kvalitete. Dingači su, bez sumnje, vrhunsko vina, ali su, s izuzetkom nekih vinara, izgubili osobnost. I zato su dobila epitet ‘plavuša’ koje se sviđaju svima, dok će u različitim vinima s Ivan Dolca svaki nalaz pronaći drukčije senzacije. Kao što se i svaka crnka vrele krvi doživljava drukčije.

Visoku poziciju u zagrebačkoj gastronomskoj ponudi Gallo je zaslužio vršnom mediteranskom kuhinjom, probranim specijalitetima, uvijek svježim namirnicama i pažljivo uređenim interijerom.

U samo tri godine koliko je otvoren Gallo je uspio izgraditi imidž prestižnog restorana u Zagrebu u koji na objed dolaze diplomati, političari, poslovni ljudi i svi koji vole dobru kuhinju. Ključna je riječ kuhinja jer se ovdje doista dobro jede, premda dio svoga dobroga glasa restoran duguje i dobro smještaju, tomu da je mnogima pri ruci u središtu Donjega grada, nekoliko minuta hoda od HNK, Mimare, Trga bana Jelačića, Cvjetnog trga i Zrinjevca.

O neospornom ugledu toga restorana svjedoči i podatak da su nedavno u njegovoj vrsnoj kuhinji uživale i prve dame Hrvatske i Češke Milka Mesić i Livija Klausova.

Njima je poslužen uobičajen jelovnik za tako visoke goste – Jako bove kapice i svježi vrganji sa žara, tartar od lososa na podlozi od svježe zelene salate, tradicionalni istarski bijeli i crni fuži s tartufima, crveni rižoto sa škampima i crni rižoto sa sipom, filet od svježe morske ribe s gradela na podlozi od povrća i krumpira te rukola s grejpom. Kao kruna svega služuje se dubrovačka rožata, domaći aperitivi te vrhunska bijela i crna vina renomiranih hrvatskih proizvođača.

U početku je Gallo bio zamišljen kao restoran s talijanskim gastronomskom ponudom, no kad su ga prije godinu dana preuzeli Mira i Dušan Vuković, ponuda je proširena domaćom mediteranskom kuhinjom. Tako se svakodnevno na jelovniku može naći svježa jadranska riba, škampi, rakovi i školjke. Ni su zakinuti ni oni koji vole jela od mesa, a osnovni zahtjev dobre gastronomske ponude da namirnice moraju biti svježe ovdje se doista i poštuje.

Restoran estetizirana interijera, skladna spoja stilskog namještaja i suvremene ugostiteljske opreme, podijeljen je u tri cjeline kako bi i tako što bolje zadovoljio potrebe svoje poznate klijentele.

Na Milanskom trgu možete predahnuti uz čašicu vrhunskog pića, održati koktel ili samo popiti kavu s prijateljima uza zvučke glasovira. Elegantno uređena dvorana Portofino idealno je mjesto za poslovni objed ili večeru, a VIP gostima i diplomatima namijenjena je dvorana Venezia opremljena antiknim namještajem, srebrnim priborom i kristalnim čašama. U sklopu restorana su i izložbeni prostor za vina te bogata vinoteka.

Izgledu i oplemenjivanju unutrašnjosti restorana posvećuje se posebna pažnja, mnoge sitnice i ukrasi mijenjaju se prema godišnjem dobu i tako prostoru daju dodatnu draž i toplinu. One su i scenski okvir za posebne tematske gastronomske ponude koje prate sezonski izbor namirnica. Tako možete uživati u tijednu kupina, gljiva, maruna, šparoga…, a uvijek u mnogobrojnim hladnim, toplim i toplo-hladnim salatama, domaćem kruhu, tjesteninama i rižotima pripremljenima na razne načine.

O visokoj pozicioniranosti restorana Gallo u zagrebačkoj gastronomskoj ponudi dovoljno govori i podatak da neki veleposlanici svoje goste dovode samo u taj restoran. Jedina mala zamjera odnosi se na logotip restorana na kojem je još talijanska zastava. Mislimo da ta ‘sitnica’ zbunjuje gosta koji na trenutak može pomisliti da je u restoranu u drugoj zemlji.

U pravilu biram restorane koji pružaju domaću atmosferu, domaću hranu i gostoljubivu uslugu. Vrlo mi je važno da se u određenom restoranu moji gosti i prijatelji osjećaju ugodno, a prije svega mi je važna domaća kuhinja. Tako u Dubrovniku najradije idem u Tavernu Rusticu, restoran Proto, konobu Banje, te u Lindo na Babinom kuku – kaže Stjepan Vojinić, voditelj financijske službe ACMT Dubrovnik. – Kad sam zbog poslovnih obveza u Zagrebu, vrijeme poslovnog ručka provedem u restoranima Boban, Karaka ili Domagoj.