Naš mali bob za Europsku uniju

Bivši premijer u kajaku kroti divlje vode, koje doduše tek za tu prigodu glume da su baš istinski divlje. I kao da uz mišiće istodobno bilda i samopouzdanje, nekoliko dana kasnije već poručuje kako je spremam ponovo preuzeti premijersku funkciju. Odlučno, kako to već Ivica Račan umije učiniti. Sadašnji premijer nasmiješen obilazi zemlju i svoju ushićenost zbog otvaranja pristupnih pregovora s EU nastoji prenijeti i na puk. Štoviše, tvrdi da je primijetio kako smo nakon otvaranja pregovora svi ponešto porasli i postali veseliji. Bespogovorna ad hoc dijagnoza, svojstvenu Ivi Sanaderu. I naravno, ne pada mu na pamet bilo koje drugome prepustiti premijersko mjesto, na putu za EU, niti dijeliti zasluge za prolazak kroz cilj. Toliko mu to ne pada na pamet da Ivica Račan može krajnje odlučno poručivati: ‘Spreman sam biti premijer.’ Bez ikakva rizika da će prije redovitih izbora biti u prilici ostvariti prijetnju.

Ali mene nekako naš put u EU ne podsjeća na kročenje divljih voda u kajaku, niti na šetnicu veselih ljudi. Više me podsjeća na vožnju bobom: stazu pripremaju drugi, naša je politička elita samo posada u tom čudnovatom vozilu. Posada ne skriva da joj se žuri i bori se za prevlast u bobu. Najviše što može učiniti jest održavati kontrolu nad bobom, usmjeravati ga tako da najbezbolnije svlada krivine na stazi, da naš mali bob stigne cjevot do cilja. Najgore što može učiniti jest upravo ta borba za prevlast u bobu usred jurnjača prema cilju. A sve to samo da bi se bilo na kormilu pri prolasku ciljem. No uspjeh premijera na toj stazi neće se mjeriti vremenom u kojem je došao do cilja već stanjem našeg malog boba dok bude prolazio ciljem.

Naš mali bob dobio je najtežu stazu za EU. Dobro je istini pogledati u oči na početku: u otvaranju pregovora Hrvatska je bila igračka za otvaranje turskog puta prema EU. I u nastavku Hrvatska će ostati talac turskog puta u EU i sukoba interesa oko toga što će uopće biti EU u budućnosti. Europska super država, što je već sad neizgledno? Ili no vi Comonwealth, kako je već nazivaju britanski komentatori? Hrvatska pregovara s osjetljivom političkom suspenzivnom klauzulom nad glavom, koja se u svakom trenutku može aktivirati: bilo na haaškom pitanju, bilo na nekom drugom, primjerice na povratku izbjeglica, a na temelju proizvoljnih procjena. Da bi ostala na stazi, od nje će tražiti ustupke i oni koji je podržavaju i oni koji je nastoje usporiti. Platiti za prolazak treba: i prijateljima i neprijateljima. A već sad se i jedni i drugi zanimaju za naše vode, za naše vodovode, za elektroenergetski sustav, naše nekretnine, osobito uz obalu. I vjerojatno će i prijatelji i oni koji žele usporiti pristup poželjeti brzo zaključiti baš ona poglavlja koja su u njihovu interesu, baš onako kako je u njihovu interesu. A u nas još uvijek prevladava ono naivno veselje: poživalo nas je Sunday Times, pišu da se isplati ulagati u naše nekretnine.

Pregovori su otvoreni, a nisam primijetila da je netko izradio cijenu pristupa, izračunao što se u pojedinim područjima gubi, a što u istima ili nekim drugima dobiva. Nisam primijetila da postoji neki usuglašeni stav o vitalnim nacionalnim interesima i strategija njihove zaštite kroz pristupne pregovore. Istina, još davno su se pozicija i opozicija nešto usuglasile da se neće međusobno politički nadmetati oko pitanja iz europskog ‘fajla’. Ali odustajanje od političkih prepucavanja nije garancija da će odabrati najbolje rješenje. Rješenja mogu biti i suglasno loša. Širi se strah od takozvanih bolnih rezova u državnoj upravi kako bi se reformirala u skladu s europskim standardima. Mene je više strah da takva nereformirana uprava opslužuje pregovarače za EU. Kao da je nisu mogli učiniti profesionalnim i boljom i bivši i sadašnji premijer.

U mjesto o pitanjima ključnim za budućnost zemlje uoči tako ključnih pregovora, hrvatska politička elita nameće raspravu: tko će biti premijer kad prođemo kroz cilj. Opet Ivica ili ponovo Ivo? Mene bi mnogo više zanimalo – čemu će to biti premijer, Ivica, Ivo, ili netko treći.

Kad se govornici i glasnogovornici HDZ-a i SDP-a počnu nadmetati u svojim europskim znanjima mogla bi se ta stara dosadna Europa zaboraviti za korijene. Tako će SDP-ov dužnosnik i stalni predsjednik za Račanovog nasljednika Davorko Vidović samouvjereno poručiti da je ‘za Europu potpuno irelevantan sadržaj neke optužnice, što znači da ako je netko okrivljen, onda mora svoju nevinost dokazivati na sudu.’ Krivo, Davorko! U Europi se jako pazi da svaki sud ostane u okvirima svoje jurisdikcije. A ako je netko optužen u okvirima jurisdikcije tog suda, onda mu se na sudu dokazuje krivnja, a njegova je nevinost pretpostavljena. U istom tonu ‘europski’ razmišlja i Vladin glasnogovornik Ratko Maček: ‘Gospodin Josip Jović, kao i ostali gradačani Hrvatske koje na davanje iskaza pozove bili koji sud, pa i Međunarodni sud u Haagu, dužan se odazvati tom sudu.’ Kri-vo, Ratko. Vi niste glasnogovornik haaškog tužiteljstva niti Haaškog suda. Gospodin Jović nije pozvan na davanje iskaza, već je optužen izvan izvornog mandata. A vaša je Vlada, među ostalima, dužna zaštiti svoje državljanе od širenja mandata Haaškog suda iznad onoga kojeg mu je dodijeljeno osnivač, Vijeće sigurnosti. Europa je, dragi Europejci, igraje unutar regula, a ne klanjanje svakom papiru koji stigne sa zapadne strane Bregane.